Sjećam se petog razreda osnovne škole veoma dobro. Sjećam se i prvog srednje škole odlično, a najbolje se sjećam druge godine studija i predmeta „Demokratija“. U suštini sjećam se svega u vezi demokratije jer kako i ne bi kada je to u našem školstvu postao biti predmet bitniji od maternjeg jezika jer bitnije je znati ko ima kakvo pravo (a ne upražnjavati isto) nego pravopis i gramatiku jezika koji ionako evo dovode u pitanje.
Elem, svaki stadij i segment mog školovanja obilježila je jedna riječ: demokratija. A uz demokratiju su stizala i osnovna ljudska prava, prava djeteta, pravo svih nas za jednake mogućnosti i znate šta već sve ide uz to.
Doduše, sve sam isto slušao do druge godine fakulteta kada smo konačno naučili nešto novo – da postoji UN-ov dan za „istrebljenje siromaštva“. Ove godine se obilježava 25 godina od deklaracija Generalne skupštine UN-a, rezolucije 47/196 kojom je 22. 12. 1992. godine 17. oktobar proglašen međunarodnim danom ni manje ni više nego dan za „istrebljenje siromaštva“.
U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini se, doduše malo više od 25 godina, obilježava početak rata i rušenja svih demokratskih vrijednosti jedne zemlje koja se smatra srcem Evrope. Isto tako, ove godine se obilježava i 23 godine od pokušaja uspostave „opet“ jednog demokratskog društva – u zemlji u čijoj se demokratiji, kao i širom demokratskog svijeta, očekuje da se pitanju siromaštva posveti na jednak način kao i izglasavanju zakona o povećanju plata parlamentarcima.
Sistem, ključna riječ
Tu nije kraj, jer izgleda ovo je godina „godišnjica“. Obilježava se ove godine i trideseta godišnjica kako je Father Joseph Wresinski i pokrenuo priču internacionalnog dana „istrebljenja siromaštva“. E kad je njemu trebalo 5 godina da nagovori UN i ove što se pitaju da usvoje ovaj dan možda je i logično da nama treba nešto više od 20 godina da se na pravi način pozabave siromaštvom i nejednakim prilikama.
Wesinski je imao veoma jednostavnu filozofiju. Posmatrao je demoratske i nedemokratke sisteme i pored niza razlika u načinu funkcionisanja sistema, uočio je da ipak ima jedna zajednička stvar demokratiji i svemu što je kontra demokratije – sistem, vlada i ovi na vlasti na isti način se odnose prema siromašnima i jednakim prilikama, tj. ne odnose i ne smatraju ovu pojavu bitnom. To ga je inspirisalo da predloži rezoluciju koja je i donesena poslije, a koja se bazira na tome da države ovaj problem posmatraju jednako bitno i sa istim nivoem pažnje kao i druge probleme i pojave u društvu.
Ove godine obilježavam i ja svoju godišnjicu – 24 godine istrebljenja siromaštva na bosansko-hercegovački način. Prvih 6 godina svog života se baš i ne sjećam, ali od sedme godine počeo sam shvatiti neke stvari, pogotove one koje su vidljive golim okom.
Nisam baš siguran kako su oni koji su tada vladali Bosnom i Hercegovinom, a ni ovi koji danas vladaju (čitaj uvijek isti – i stvarno vladaju) shvatili tačno ovu rezoluciju. Iskren da budem nisam uopšte ni siguran da li su pročitali rezoluciju ili su samo iz naslova, na sebi svojstven način, odlučili kako se „pozabaviti“ problemom no, siguran sam u jedno, formula za istrebljenje siromaštva u Bosni i Hercegovini je jedinstvena.
Na predmetu Demokratije na drugoj godini studija imali smo zadatak da ispišemo svoje deklaracije odnosno prijedloge za Vladu naše zemlje kako da se pozabavi određenim problemom u društvu koji na neki način urušava ili šteti demokratskom sistemu. Ja dobijem zadatak da ispišem prijedlog rješenja za „istrebljenje siromaštva“ a koji se bazira na UN rezoluciji br 47/196.
Iskreno, pred praznike, pred novu godinu se uvijek ulijenim. Dosta mi bude više eseja i pisanja. Nije mi se pisalo previše. Tražio sam način da ovo riješim što prije. I sjednem i počnem „googlat“ i razmišljam prepisati ću – po prvi put za vrijeme svog studija, ali Bože moj. Doduše parafrazirat ću malo…, ali od koga. Ne bi mi teško da sjednem i počnem da istražujem, ako mogu tako reći. Posreći mi se tako da u prvih sat vremena nađem rješenje.
Mnogo naslova i članaka iz kojih se mogla zaključiti čarobna formula bosansko-hercegovačkih vlasti za „istrebljenje siromaštva“ i sprovedbe rezolucije UN-a br 47/196 iz 1992.godine.
Moja deklaracija
I napišem, mislim parafraziram, pa moja deklaracija neka bude:
1. Raditi na planu i programu i implementaciji akcije da bogati postanu bogatiji
2. Raditi na planu i programu i implementaciji akcije da siromašni postanu siromašniji
3. Sprovesti aktivnosti sa ciljem ukidanja srednje (čitaj radničke) klase koja bi, eventualno, u naglom porastu populacije u ovom sloju društva, mogla dovesti do tranzicije vlasti na stranke koje se zalažu za radničku klasu i prava radnika čime bi ugrozili sprovođenje stavke 1. ove deklaracije
4. Raditi na jasnom planu i programu čišćenja teritorije države od siromašnih i stvaranja uslova za njihov odlazak
5. Potpisati i sklopiti što veći broj ugovora i sporazuma sa evropskim zemljama o ukidanju viza i stvaranje ambijenta u kojima će bh. siromasi moći otiči i zaposliti se
6. Raditi na dovođenju i osnivanju što većeg broja organizacija i agencija koje će se baviti korespondencijom i organizacijom odlaska radne siromašne snage iz Bosne i Hercegovine – pa gdje god
7. Bogate pomagati i stvarati elitu koja će podrivati sistem koji, eventualno i ekskluzivno, u jednom momentu može postati sistem „elitne demokratije“; stvoriti političku (čitaj stranačku) finansijsku mašineriju kojima cilj opravdava sredstva
8. Mlade sistemski istrebiti i pričati kako su pasivni i nisu spremni za rad, oduzeti im sva moguća prava i staviti im na znanje da ovo nije sistem stvoren za njih, jer nisu rođeni u porodicama kojima su mogućnosti veće
9. Radnicima sa minimalcima svake godine davati što veći broj nameta i obaveza prema državi te ih opteretiti tolikim troškovima da sami shvate da u ovom elitnom društvu nema mjesta za njih
10. Naplačivati javne fakultete kao da su privatni i stvoriti ambijent u kojem niko ne može da se edukuje jer to je privilegija bogatih
11. Uraditi sve što je potrebno da se rezolucija UN-a 47/196 sprovede u djelo i istrijebi siromaštvo. Cilj opravdava sredstva.
12. Bogatima dozvoliti da otvaraju auto-prevoz firme te da siromahe odvezu tamo gdje im je mjesto – u Evropskoj uniji jer..
Ko ne može da se obogati i ko ne može da isprati sistem – onakav kakav jeste (nekima, čitaj savršen i idealan za sprovedbu plana) ne treba ni da bude ovdje. Deklaracija stupa na snagu danom donošenja i na snazi je dok posljednji siromah iz ove zemlje ne bude istrebljen, jer deklaracije UN-a su obavezne i naša karta za, molim Vas, naše bolje sutra.
Lijepo je UN u svojoj rezoluciji iz 1992. godine rekao da se siromaštvo treba iskorijeniti i istrijebiti. Pa je li moguće da se samo Bosna i Hercegovina pridržava toga? Doduše nismo još uspjeli u potpunosti, ali na dobrom smo putu jer forumla je više nego efikasna. Autobuske karte nikad nisu bile traženije, a zemlje zapadne Evrope nikad otvorenije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera