Jasno se sjećam – lijep jesenji dan, treperi već pomalo požutjelo lišće na drveću u sarajevskom naselju Hrasno. Zaustavih vozilo – ne baš na pješačkom prelazu, ali nije važno – da bih propustio pješaka. I tek tada ga prepoznah. Prepozna i on mene, malo zastade, i onako nasmijan mangupski diže ruku da me „vojnički“ pozdravi. I ja podigoh ruku da mu uzvratim taj srdačni šeretski pozdrav… i nastavismo dalje, svako svojim putem. Ne otvorih prozor da mu bilo šta kažem, da se našalimo dvije-tri sekunde, kako nam se ponekad događalo u prolazu. Ko bi uopšte tog sunčanog popodneva mogao i pomisliti da nam je to zadnji susret…
Moje poznanstvo s velikim glumcem Draganom Jovičićem počelo je u vrlo neobičnim okolnostima. Upoznali smo se, ako se to tako uopšte može reći, na kasi jednog sarajevskog hipermarketa. Ne mogu se sjetiti kako je i zašto naš razgovor uopšte počeo, ali u jednom trenutku mu rekoh: „Gospodine Jovičiću, ja se već decenijama svake hefte vraćam seriji Kože i vašem Ademu Čabriću.“
Ko zna zašto je to ostavilo utisak na njega? Primio je bogzna koliko nagrada i hvalili su njegovo glumačko umijeće mnogi veliki ljudi, zašto bi mu bilo važno što je to rekao nekakav lik kojeg prvi put u životu vidi? Ipak, bilo je očigledno da mu je drago što sam to rekao. Zadržali smo se u razgovoru još koji minut, tek toliko da mu ispričam kako se sjećam jednog detalja iz mog djetinjstva, koji je vezan za njega. Svaki put poslije toga srdačno smo se susretali, ali uvijek kratko, na ulici – ne stigoh s tim čovjekom ni kafu popiti.
Obilježio moje djetinjstvo
I doista, Dragan Jovičić je bio jedan od onih likova koji su obilježili moje djetinjstvo. Sjećam se dobro, bila je to kasna zima (ili možda rano proljeće) 1977. godine. Moj djed, koji je penziju zaradio u rudniku, organizovao je sebi penzionerski život u selu i u to vrijeme u nekoliko okolnih sela jedini imao televizor – onaj crnobijeli, starinski, kakav sadašnje generacije mladih ne pamte, ali tada posljednji krik tehnike. Jednom sedmično, čim bi pao mrak, kuća bi se začas ispunila raznim ljudima, i starim i mladim. Svi su dolazili da gledaju čuvenu seriju Porobdžije, u kojoj je Dragan Jovičić igrao Stojana Mutikašu, mladog čovjeka sa sela koji dolazi u varoš i nekako se gubi u složenim odnosima čaršije, jedne drugačije sredine. Crnobijele slike sa ekrana padale su na lica ljudi u kući, po cijeli sat nije se čula ni riječ, svi su kao opčinjeni gledali Porobdžije. Oni, ljudi sa sela, koje život ničim nije mazio i koji su živjeli od teškog posla u rudniku ili u šumi, bez nekog osobitog obrazovanja i prilike da se stope sa književnošću, upijali su svaku riječ te čuvene ekranizirane priče. A kad počne odjavna špica, ustajali su u tišini i kroz raskvašeni snijeg u neizbježnim rudarskim čizmama odlazili u hladnoću zimske noći, svako svojoj kući, puni utisaka.
Ispričah mu to svoje sjećanje, eto, decenijama kasnije, kao neki davni fragment minulog vremena. Obojica smo bili svjesni da se tako nešto više ne može doživjeti Ljudima koji su rođeni znatno kasnije nemoguće je dočarati taj osjećaj.
Još jednom sam ga dobro nasmijao, opet u jednom od naših kratkih, usputnih susreta na ulicama. Negdje tamo osamdesetih godina prošlog vijeka – bio sam tada još srednjoškolac – put me odvede na Nišićku visoravan, četrdesetak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva. Bilo je to vrijeme kad su, kako se to tada zvalo, tekovine Narodnooslobodilačke borbe bar deklarativno još bile na snazi, pa nije bio baš mali šok za mene, tada još gotovo dječaka, susresti se usred šume sa mnoštvom ljudi u četničkim uniformama, kokardama, šubarama, njemačkim šmajserima i bajonetama. Ko zna kako bi se taj susret završio za mene da na vrijeme ne prepoznah beogradskog glumačkog barda Ivana Bekjareva, a odmah zatim i čuvenu filmsku ikonu Miru Stupicu, odjevenu u jednostavnu odoru seoske domaćice. Snimala se vrlo popularna televizijska serija „Ranjenik“ blistavog beogradskog režisersko-scenarističkog dvojca, Save Mrmka i Siniše Pavića.
Cijeli jedan nezaboravan dan proveo sam tu.
Na pošumljenom proplanku naziralo se moštvo statista, mrtvaci povaljani po rubu šume, volovi i seoska kola. Nekako, ni sam ne znam zašto, provukoh se kroz gustu šumu i sakrih se u mlade boriće. Imao sam neobičnu sreću da iz najveće blizine prisustvujem nečemu što je san svakog dječaka – snimanju filma…
Dragan Jovičić u ulozi partizanskog komesara
Sve se odvijalo gotovo nadohvat ruke i vidio sam to kao na dlanu. Na nosilima su ležali „ranjeni“ Haris Burina i tada mladi beogradski glumac Igor Pervić, a odmah iza njih, na panjevima ispod drveća, sve odreda glumačke veličine u punoj snazi – Vlado Kerošević, Sead Bejtović, Jovica Jašin… a u središtu tog „partijskog sastanka na bojištu“ Dragan Jovičić u ulozi partizanskog komesara. Bio je to tako upečatljiv filmski lik, toliko dobro odigran kao da se baš sad, pred mojim očima, odigrava drama sa Sutjeske u priči koju je napisao jedan od najčuvenijih ranjenika sa Sutjeske Vaso Radić, kojeg ljudi pamte kao visokog funkcionera, jedno vrijeme i gradonačelnika Sarajeva. Možda zato što sam sve vidio u takvim okolnostima, ali ikad kasnije nisam doživio da mi se neko učini tako autoritativnim u nekoj sceni kao što je tada bio Dragan Jovičić.
… Prolaze mi jutros, kad pročitah vijest o njegovoj smrti, sve te slike pred očima. Mnogi su Dragana Jovičića poznavali bolje od mene i pozvaniji su da govore o njegovom glumačkom umijeću. Ipak, ti kratki susreti i doživljaji vezani za njega, kojih se rado sjećam, ovog tmurnog dana nekako mi daju pravo da se zapitam – hoće li bez Dragana Jovičića „Ay Carmela“ više ikad biti ono što je bila s njim.
Meni neće…
Izvor: Al Jazeera