‘Bella Ciao’, misa i dostignuće ljudskog srca

Bella Ciao nije ideološka, nego pjesma slobode duha, želje za sveopćom slobodom i demokratijom

Piše: Aleksandar Mlač

Prvo sam gledao na televiziji, a onda mi je prijatelj poslao snimak preko interneta, da bi me konačno na sve podsjetio i poznati kolumnista ljubljanskog dnevnika Delo Boris Jež.

Una matina mi sono svegliato.
O bella, ciao bella, ciao bella, ciao, ciao, ciao!
Una matina mi sono svegliato
E o trovato l'invasor.
O partigiano, porta mi via,
O bella, ciao bella, ciao bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,
Che mi sento di morir.

Na Slovenskoj televiziji i na snimku se orila u svijetu čuvena partizanska pjesma. Mašući crvenim pojasom, u jednoj crkvi u Italiji, tačnije u Đenovi, pjevao ju je katolički svećenik, praćen horom oduševljenih vjernika koji su došli na misu.

Kada bi se tako nešto dogodilo u tradicionalno “crvenoj” Bologni, nekako bih i shvatio. Ali, u Đenovi, u crkvi, pa još svećenik završava misu s vjerovatno najljepšom partizanskom pjesmom i diže je na nivo druge italijanske himne, koja u kratkom slobodnom prevodu glasi:

Jednog jutra sam se probudio, o bella ciao, i prepoznao okupatora.
Oh, partizanu, odvedi me negdje, bella ciao, osjećam se kao da umirem.

Isprazne dušice

Šta je navelo katoličkog svećenika da završi misu s pjesmom koja je slobodoumna i univerzalna bez obzira na jezike, kulture, civilizacije… teško je zaključiti, iako posljednja ekonomska kriza i u Italiji može ponuditi prihvatljiv odgovor.

“Partizanska pjesma usred crkve, nešto nečuveno! Barem za Sloveniju”, piše kolumnista Dela u nedjeljnom izdanju lista Nedelo i konstatira da se radi o “duhovnom dostignuću ljudskog srca, koje je svećenik u Đenovi znao otvoriti, na noge je digao čitavu crkvu, a kod nas je toliko malih dušica da pomena nije vrijedno… Ustvari, ispraznih dušica”, kaže kolumnista, koji smatra da o tome “moramo zamisliti”.

Jer, smatra Jež, “čini se da je ovo društvo zašlo u mišiju rupu kad više ne može ni partizansku pjesmu zapjevati”, jer se “po italijanskim crkvama pjeva Bella Ciao, a kod nas [u Sloveniji] je čak Prešernova Zdravljica [zvanična slovenska himna] pod povećalom”.

“I tu smo, zasigurno, na ivici leksičkog, ako hoćete ideološkog sukoba. Gospodin JJ [premijer Janez Janša] je Sloveniju oklevetao da je na ivici finansijske krize, što u politici čine samo filmski umotvorci, a sada opoziciju optužuje za nekakvo oponiranje, ‘protivljenje’. Crvena zvijezda je već zabranjena, Titove ulice preimenovane, uskoro će zabraniti i Bella Ciao? Da li je to primitivni politički sistem koji djeluje protiv Slovenije, ili protiv univerzalnih vrijednosti?”

‘Naši’ i ‘vaši’

Sve to kaže u svojoj kolumni autor i dodaje da “polako, ali veoma brzo, moramo postati svjesni da (neko) Sloveniju ne razgrađuje samo privredno i finansijski, već i duhovno…” te zaključuje kako je “nekada ova državica važila za jednu od najnaprednijih (prema istraživanju javnog mnijenja), a uskoro…”

“Treba priznati da je ovakva stranačka ‘demokratija’ državu zavela u potpunu zavjetrinu, iz koje se može zaploviti samo s novim jedrima. Kad govoriš protiv stranaka, čuje se ‘bogohulno’, ali je tako!”, konstatira Jež.

I da se vratimo na pjesmu koja se zaorila na kraju mise u crkvi u Đenovi. Bella Ciao nije ideološka pjesma. Ona je pjesma slobode duha, želje za sveopćom slobodom i demokratijom. Bez korupcije i krađe. Kada je (i ako) zapjevaju slovenski demonstranti ne bi trebalo biti ništa čudno.

Ali, da li će? Jer ne treba zaboraviti da su oni protiv kojih demonstriraju i oni prije njih bili izabrani upravo od njih istih. Upravo u tom činu izbora bi trebao ležati zec. Jer, zašto nisu birani oni koji će obezbijediti upravo ono u korist čega se demonstrira. U korist demokratije, pravne i socijalne države. Nego “naši” i “vaši”. Pitanje koje važi za sve zemlje, a posebno za one na Balkanu.

Izvor: Al Jazeera