Oglasi

Bato Čengić: Njegove filmove Tito je odbijao gledati

Bosanskohercegovačko društvo izgubilo je svijest o njegovom značaju i neponovljivoj umjetničkoj pojavi, što je strašna i ponižavajuća spoznaja jer je Čengić u svakom smislu filmski autor svjetskog značaja.
Filmovi Bate Čengića u Jugoslaviji su bili zabranjivani za javno prikazivanjeArhiva

Nemirnog i ispitivačkog duha, a uz to odvažan u iznošenju vlastitih umjetničkih i političkih stavova, Bahrudin Bato Čengić posjedovao je jedinstvenu sposobnost da se suprotstavi i naruga društvenom trenutku i njegovim nepisanim pravilima. Životna okolnost htjela je da Čengić počne stasavati u slobodnog čovjeka i nezavisnog umjetnika u vrijeme kad je Jugoslavija još živjela jednu vrstu shizofrenog vremena. Pedesetih i šezdesetih godina, kada Čengić najaktivnije radi na oblikovanju svog filmskog opusa, tragajući za načinima da izrazi unutrašnje nemire, Jugoslavija živi vrhunac svoje društvene podvojenosti. U zvaničnim samorefleksirajućim prikazima to je slobodno, demokratsko društvo kojim upravlja radnička klasa, a u stvarnosti to je turobna birokratska diktatura u kojoj povlaštena kasta na sve načine brani svoje privilegije. Ta će podvojenost i društvena nejednakost biti glavna tema Čengićevog filmskog rada i zbog eksplicitne kritike društvenog sistema nerijetko će biti meta žestokih cenzorskih udara i nemilosrdnih kritika.

Prije nego što je krajem šezdesetih snimio Male vojnike, Čengić je dugo radio na brojnim filmskim projektima kao pomoćnik režisera ili scenarist. Snimio je i dva veoma zapažena kratkometražna filma, Deset na jednog i Čovjek bez lica, u kojima se bavio temama koje nisu bile po volji režimskih filmskih estetičara. Već u tim prvijencima pokazuje afinitet prema otklonu od službenog, a u predstavljanju tema, bilo da je riječ o događajima iz NOB-a ili jugoslavenske stvarnosti, nastojao je filmsku pripovijest dočarati iz pomalo iščašenog ugla. Razbijanje uvriježenih kolektivnih predstava i općeprepoznatljivih slika bio je Čengićev filmski kredo i one koji su pratili njegov dokumentaristički i umjetnički rad nije nimalo iznenadila perspektiva u koju je postavio glavne protagoniste svog prvog dugometražnog filma.

Mali vojnici film je u kojem je metaforički i simbolički Čengić progovorio o historijskom, ideološkom i ljudskom nasilju koje je jugoslavenska država provodila nad svima koje je označavala kao neprijatelje društva. U toj priči o siročadi uspio je kreirati filmsku fresku kojom je uspio pokazati brutalnost jugoslavenskog komunističkog režima ne samo prema vlastitoj prošlosti, koju je idealizirao, heroizirao i stilizirao, nego i prema svim dijelovima vlastitog društva koji nisu željeli prihvatiti takav simbolički okvir interpretacije stvarnosti.

Omražena ličnost

Zbog toga filma, rađenog prema originalnom scenariju Mirka Kovača, Čengić je u krugovima bliskim Komunističkoj partiji postao omražena ličnost, nerijetko označavana kao subverzivan i opasan stvaralac koji umjetnost koristi kako bi potkopavao temelje socijalističkog društva. Film je nedugo nakon prvog prikazivanja bio povučen iz distribucije i u bivšoj Jugoslaviji nikad nije prikazan u kinima. Iz tog vremena ostala je legenda da je Josip Broz Tito već nakon nekoliko odgledanih kadrova zahtijevao da se obustavi projekcija organizirana u njegovoj vili na Dedinju i da je ime Bahrudina Čengića uvrstio na sami vrh liste nepoželjnih filmaša. Ta ljutnja sudbinski će odrediti Čengićevu filmsku karijeru jer će nakon tog simboličkog ukora, koji je došao s najautoritativnijeg državnog mjesta, njegovo ime biti sinonim za umjetničko disidentstvo, političku provokativnost i ljudsko inaćenje.

Već sljedećim dugometražnim filmom Čengić potvrđuje reputaciju nezavisnog umjetnika i drskog filmskog pripovjedača jer kao predložak za filmsku priču odabire kultni roman Bore Ćosića Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji. U tom filmu svjesno i namjerno u prvi plan postavlja sve one Ćosićeve suptilne i ponekad dvosmislene ironijske paske izrečene kao kritika jugoslavenskom ideološkom obrascu. Vizualiziranjem Ćosićevog štiva pojačava kritički intoniranu ocjenu poslijeratnog beogradskog društva, dovodeći u nekim trenucima svoju filmsku naraciju do stanja neskrivene groteske. I upravo je ta očita karnevalizacija ideološke ozbiljnosti ocijenjena pretjerano reakcionarnom i oko Čengićevog filma počinje se stvarati svojevrsna fama. Uz njegovo ime i njegov filmski rad počinje se vezati atributska sintagma "crni talas", koja će autora pratiti sve do sloma komunizma kao svojevrsna ocjena njegovog autorskog izražaja i dosljedna društvena diskvalifikacija.

No, svi ti progoni i polujavna negodovanja nisu ga obeshrabrili i on snima svoj možda najnaturalističkiji film Slike iz života udarnika, u kojem opisuje nastanak ideološkog koncepta radnika udarnika, odnosno čovjeka koji nesebično žrtvuje svoj rad, slobodno vrijeme i životne težnje kako bi se što čvršće udarili temelji socijalističkog društva. Priča prati sudbinu rudara koji, ne dvojeći da je obnova razrušene zemlje prioritet u stvaranju novog društva, počinju žrtvovati vlastite snove kako bi proizveli rudarske maksimume neophodne da se osigura toliko željeni napredak. Ideološki mnogo više na tragu državne filmske estetike, Slike iz života udarnika u mnogim drugim elementima filmskog pripovijedanja najizraženije je crnolatasni Čengićev film. Okvir kadra, lišen bilo kakve artificijelizacije, obuhvatio je prostor onog što bismo mogli nazvati neposrednom imitacijom stvarnosti. Prizori sveopće bijede i razrušenosti, krupni planovi ispunjeni sumornim, pohabanim i licima odbojne vanjštine odudarali su od predstavljačkog standarda vizualnom vulgarnošću i neposrednošću. Još i odabir da se za naturalističku priču uzme jedan sasvim marginalan i nevidljiv segment jugoslavenskog društva, koji se neprekidno ideološki idealizirao, pojačavao je dojam da je riječ o filmu koji u svakom smislu ide protiv estetske struje vremena.

Odsustvo ironije, sarkazma i podrugljivosti, koji su bili sastavni dio Čengićeve poetike u prethodnim filmovima, i fokusiranje filmske naracije na što upečatljivije pokazivanje "slika" iz stvarnog života shvaćeno je kao ozbiljna, promišljena i namjerna kritika društvenog sistema, koji se iz Čengićeve umjetničke perspektive pokazivao kao dosljedno licemjeran. S jedne strane tog društvenog klatna bila je klasa profesionalnih birokrata, koja je, u nastojanju da što duže sebi osigura uživanje u blagostanju, proizvodila ideološke simbole tražeći da cijelo društvo taj imaginarij slijedi bespogovorno i šutke. S druge strane bio je stvarni život onih koji su u pravilu bili predmet ideološko-simboličkih manipulacija, dakle, radnička klasa i rudari u konkretnom slučaju, čiji su životi bili daleko od savršenih, kakvima su prikazivani u velikim socijalističkim naracijama. Ta licemjerna nepodudarnost bilo je najveće zlo u Čengićevoj poetici i to je bio jedini razlog mržnje koju je osjetio u vlastitom životu.

Ostao sam u svome svijetu

Do pojave Gluvog baruta snimio je još nekoliko kratkometražnih, dokumentarnih i jedan igrani film. Pismo – glava bio je u potpunosti na tragu vremena i govorio je o životu običnih ljudi u složenim vremenima, ali u tom filmu izostala je ona Čengićeva prepoznatljiva oštrina. Daleko od toga da je riječ o nedovršenom ili lošem filmu, a razloge estetskog i poetičkog pobačaja prije bi trebalo tražiti u nepodudarnosti režiserove namjere i historijskog okvira u kojem se film pojavio. Početkom osamdesetih, kad je Pismo – glava snimljen, takve teme više nisu bile tabu, pa je film, i pored svih zanatskih i umjetničkih vrlina, ostao pomalo prosječan i po svemu ostalom očekivan. To se sigurno ne može reći za film koji je Čengić snimio uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu i koji je izazvao lavinu komentara. U slobodnoj filmskoj adaptaciji Ćopićevog romana Gluvi barut kao kvintesenciju filmske priče postavio je složene etničke, ideološke i moralne dileme protagonista NOB-a.

Prikazujući ideološko kolebanje gorštačkog partizanskog zapovjednika, koji neprekidno dvoji između lojalnosti partizanskom pokretu i komunističkoj ideologiji, s jedne strane, i potrebe za pragmatičnim sklapanjem savezništva sa četnicima, Čengić je oskrnavio u to vrijeme još neprikosnovenu historijsku sliku u kojoj su partizani bili isključivi borci za pravednu stvar, a svi ostali bili su na drugom kraju vrijednosnog spektra. Vizuelno spektakularan i izražajno ekspresivan, Gluvi barut predstavljao je posljednju etapu Čengićevog filmskog osobenjaštva jer je on bio prvi režiser koji je u žanr partizanskog filma unio sasvim nove i neočekivane elemente filmskog jezika, ali, kako će vrijeme pokazati, prekasno, jer je društveni kontekst neumoljivo nestajao, a s njegovim nestankom umrijet će i žanr koji je s toliko uspješnosti zabavljao i indoktrinirao publiku i pritom provocirao umjetničku reakciju filmskih individualaca kakakv je i sam Čengić bio.

Krvave godine opsade Čengić provodi u Sarajevu. Neumorno snima svjedočeći zlo koje se sručilo na život jednog grada. Prgave i nepristupačne naravi, čak ni u tim najtežim godinama života ne odustaje od svojih principa. Nastavlja voditi svoje male lične bitke, ne pristajući biti dio nikakvog kolektiva, grupe, umjetničke družine. Snima uvijek vodeći se isključivo vlastitim filmskim instinktom, uspijevajući i dalje spretnošću akrobate dotaći najosjetljiviji društveni nerv. Po okončanju rata snima dugometražni dokumentarni film Mona Lisa u Sarajevu, koji je, po sudu istinskih filmofila, jedinstveno umjetničko remek-djelo. Taj film najsuptilnija je metafora ratnog Sarajeva, koje je ispod ruinirane površine uspjelo sačuvati metafizičku ljepotu postojanja.

Od Čengićeve smrti prošlo je više od desetljeća i danas se ime tog sineasta rijetko kada spominje. Bosanskohercegovačko društvo izgubilo je svijest o njegovom značaju i neponovljivoj umjetničkoj pojavi, što je strašna i ponižavajuća spoznaja jer je Čengić u svakom smislu filmski autor svjetskog značaja.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.