Oglasi

Balkanski tabu o kojem se šuti

Znaju naši nadležni vrlo dobro kako izgleda sva ta borba i kojim tempom teče ali ignorišu u duhu ušteda koje čine nad nama.
U neuređenim sistemima kakve imamo u BiH i Srbiji žene koje njeguju svoju djecu 24 sata na dan su uglavnom na rubu očajaArhiva

Postoji jedna tabu tema u zemljama Balkana o kojoj niko ne govori i nije baš interesantna društvima i državama, a ime joj je majka djeteta sa poteškoćama u razvoju. Kako žive majke koje provode 24  sata dnevno njegujući svoju djecu. Veliki procenat te djece je u kolicima, nepokretan, sa čestim epileptičnim napadima, težim oboljenjima organizma...Dakle djeca koja su apsolutno ovisna o drugom, a u našim društvima i mentalitetu taj neko „drugi“ je upravo majka.

Žena od krvi i mesa, osoba sa svim svojim emocijama, nadama, znanjima, snovima kao i bilo koja druga. Pošto sam i sama majka djeteta sa poteškoćama često sam u kontaktu sa drugim mamama širom regiona i neke od njihovih priča su toliko snažne i emotivne da razum pojmiti ne može. U neuređenim sistemima kakve imamo u BiH i Srbiji žene koje njeguju svoju djecu 24 sata na dan su uglavnom na rubu očaja. Isrpljene, noseći u samoći teret svega što proživljavaju. Emotivno, fizički ili u društvu.  Mnoge se toliko istroše na tom putu da se jednostavno povuku i prestanu komunicirati sa svijetom.

Jedna od majki iz Srbije je rekla „dokle mogu dobro je, kad vidim da ne mogu više i da sam bolesna daću detetu da popije nešto i ja ću to da popijem i tako ćemo da završimo”. Prestrašno zaista i pomisliti, zamislite tek živjeti takav život. Mnoge majke se svakodnevno nose sa bezbroj problema i izazova, ali to u našim društvima jednostavno ne dolazi do onih koji bi trebali povesti računa o zdravlju roditelja. U godinama populizma i političkog senzacionalizma nema mjesta za obične ljude i njihove probleme. U svakom iole uređenom društvu ovakva izjava majke bi natjerala na “akciju” bezbroj službi i institucija ali na Balkanu ne, na Balkanu se podrazumijeva da majka mora sve sama i da je pri tome još i diskriminišu.

Balkanski mentalitet

O, ta diskriminacija je toliko uvriježena da je nevjerovatno čuti neke od stavova kakvih sam se naslušala tokom godina. “Vidi joj nalakiranih noktiju, a priča da joj je teško” – reće mi jednom jedan poznanik. Nisam mogla šutjeti, “a šta bi ti velim, da sve budemo prljave, musave, čupave jer imamo djecu sa poteškoćama  i to da bi ostatak društva shvatio da nam treba neka sistemska briga i pomoć”. Nećemo mi nikad biti takve, uprkos očekivanjima nekih “uvaženih” funkcionera na ovim prostorima. Mi svoju djecu podižemo i učimo ih da budu ljudi, učimo ih da jedu, da se oblače, da hodaju, idu u kupatilo, peru ruke, igraju se i još što šta, a to se radi podignute glave i uz osmijeh, nikako čupav i musav. Pa čak i onda kad znamo da nam je dijete doživotno u kolicima i da će ovisiti o pomoći drugih. Prokleti balkanski mentalitet, majka koja se odrekla sebe, svih svojih nadanja, snova, profesije, naobrazbe, i još puno toga u životu da bi njegovala svoje dijete, kad izjavi da će se ubiti zajedno sa djetetom onda kad više ne bude mogla sama, bude pitana jesu li joj nalakirani nokti?!

Kao majka bezbroj dana od obaveza nisam stizala ni jesti, sjetim se kasno u noć u krevetu da sam gladna ali više nemam snage ustati i odvući se do frižidera što je neminovno uzelo svoj danak na mom tijelu i umu, ali i dalje sam, osoba, i dalje želim pogledati dobar film, otići na koncert, pogledati predstavu, izaći sa prijateljicama i činim to. Ako bilo ko misli da sam “nemajka” zbog toga grdno se vara. Neka proba živjeti sa toliko obaveza dnevno samo sedam dana. Sutradan ponovno ustanem, spremim svoje dijete, našminkam se, nasmijem  i novi krug. Do kad, ne znam ali jedno je sigurno, dok god imam snage u sebi, draže mi je da me “zagledaju” jesu li mi nalakirani nokti nego da me pitaju jesam li preživjela neku operaciju srca, naprimjer.

‘Ko te pita za zdravlje’

Znaju naši nadležni vrlo dobro kako izgleda sva ta borba i kojim tempom teče, ali ignorišu u duhu ušteda koje čine nad nama, nismo im u fokusu jer od nas neće nikada imati podršku za svoje planove i podjele. Mi se držimo jedna druge grčevito, pomažemo se, savjetujemo, tražimo, insistiramo, i tako u krug. Nebitno nam je iz koje smo države ili grada, mi smo majke i ne dozvoljavamo da nas se “trpa” u koš za otpatke jer mi trebamo svojoj djeci, zdrave i prave, svjesne činjenice da jedna drugoj najviše pomažemo.

A sistem dok nas se sjeti, dok “na red” dođu eventualni dnevni centri, projekti kao što je “Predah” u Srbiji, ili bilo šta slično gdje bi se roditelju olakšalo, čeka, što bi naš narod rekao “ko te pita za zdravlje”.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.