Balet je jedna od onih stvari koje nikako ne kontam. Jednostavno, moj um nije baždaren tako da shvati šta je to što nekoga natjera da decenijama vježba trčanje i skakanje na prstima u tijesnoj odjeći i još tješnjoj obući, da taj trening doslovno plaća svojom krvlju i deformacijama svoga tijela i sve to da bi lepršao okolo pred publikom koja folira da konta šta gleda. Dakle, ne spadam u poklonike baletne umjetnosti, nikad u životu nisam iskazao interes ni za jednom formom plesa, draža mi je jedna ruka Marka Knopflera od sto baletnih ansambala – ali shvatam i cijenim onu oku ugodnu gracioznost baleta i prepoznajem trud i patnju koje stoje iza nje.
Balet je tako od svog nastanka nešto što i plesno neosviještenog kloca poput mene asocira na ljepotu, gracioznost, lepršavost, nježnost i još hejbet drugih pojmova koje samo istinska umjetnost može pružiti. Ovo govorim u nekim normalnim okvirima jer kad je riječ o okvirima bosanskog društva balet prestaje biti krasna umjetnost i postaje predmet banalizacije preko kojeg se ispoljava naš provincijalizam u svoj njegovoj punoći i širini.
Naravno, govorim o ponovnom otkazivanju nastupa ruskog državnog baleta iz St. Petersburga u Sarajevu gdje je predstava baleta na ledu opet ostala na suhom. Podsjetimo se, prošlog decembra je ta predstava otkazana zbog nedostatka vode potrebne za formiranje ledene površine u Zetri, dok je ove godine došlo do otkazivanja zbog narušenog kalendara nastupa baletnog ansambla, koji je tražio da se predstava prvobitno zakazana za 19. novembar, pomjeri za 1. ili 2. decembar. I tu kreće vatromet provincijskog fušeraja i taštine.
Zluradi provincijalizam
Otkazivanje predstave prošle godine je donijelo salve kritika uvrijeđene i ozlojeđene javnosti usmjerenih u pravcu gradskog vodovodnog preduzeća, uprave dvorane Zetra, Vlade, Ministarstva kulture i organizatora predstave. Ne zna se da li bi cijela stvar eskalirala do te mjere da se organizuju protesti pod parolom „Vode i pirueta!“ ali ono što je sigurno i što se moglo pročitati i na ovom portalu jeste to da je punu odgovornost za otkazivanje predstave preuzeo organizator manifestacije, preduzeće Sarajevo Disk. Ukratko, formirati ledenu plohu u dvorani nije baš isto što i nasuti kanister i takav poduhvat zahtijeva isporuku dodatnih količina vode, što je sitnica koja je, eto, promakla organizatoru. Ne stigne insan na sve misliti, pa jel’?
Uz sve poštovanje prema časnom istupu organizatora i preuzimanju odgovornosti, mora se reći da je takav pristup i takav početnički fail klasičan primjer diletantizma svojstvenog provincijalnom načinu pristupa stvarima – baš kao i propust uprave Zetre da navede razlog za odbijanje rezervacije dvorane ove godine. Za čitatelje manje upućene u baletni život prijestolnice, menadžment turneje je zakazao nastup u dvorani Skenderija za 19. novembar, ali je cijela balkanska turneja pomjerena zbog otkazivanja nekih nastupa u Francuskoj i Hrvatskoj. Pošto je Skenderija 1. i 2. decembra zauzeta, organizator je želio nastup premjestiti u Zetru, ali u javnom preduzeću ZOI 84, koje gospodari dvoranom, zahtjev su odbili bez objašnjenja.
Ostaje nam da nagađamo šta stoji iza odbijanja ove rezervacije. Možda je uprava Zetre odbila zahtjev poučena lošim iskustvom od prošle godine, možda tu ima i neke ekonomske računice pa im gostovanje baleta na ledu nije isplativo, možda imaju unaprijed ugovorene nastupe koji se ne mogu pomjeriti… ali kako god – morali su dati objašnjenje za odbijanje ako ništa da bi se izbjegle misinterpretacije i nagađanja. Naš provincijalizam, ta naša uskoća u poimanju svijeta oko nas i relacija u njemu odmah teži da u svemu nađe nepostojeće razloge pa su ovo otkazivanje mediji i javnost protumačili kao novi kulturni skandal za koje su krivi sarajevski vlastodršci u raritetnoj situaciji kad krivica stvarno nije bila na njihovoj strani.
Naravno, taj mentalitet ne propušta priliku da se likuje nad lešinom komšijine krave, pa je iz Banje Luke lansirano tumačenje po kojem je „bahata bošnjačka vlast u Sarajevu zabranila” ruski balet, što je politika kojom Sarajevo “zauvijek gubi svoju olimpijsku tradiciju”. Ostaje nejasno kakve veze ruska putujuća baletna trupa koju zastupa bugarska firma „Art BG“ ima sa olimpijskom tradicijom Sarajeva (koja se, opet, dobrano gubi u drugim stvarima, naročito njegovanju sporta), ali svako korištenje organizacionih promašaja nekog bugarskog Rake Marića za neosnovana blaćenja na političkoj i etničkoj osnovi je čista manifestacija primitivnog i zluradog provincijalizma koji ostaje provincijalizam i kad mu ruski balet igra u avliji.
Aca Lukas u Zetri
To što je Bugarima zaduženima za nastupe Rusa pošlo nizbrdo u Francuskoj i Hrvatskoj ni u kojem slučaju nije problem ni Sarajeva ni Banje Luke. Šta je trebalo, otkazati davno najavljen, zakazan i izreklamiran koncert Dubioze u Skenderiji da bi se izišlo u susret bugarskim menadžerima? Ili uzrokovati nove gubitke dvorane Zetra kojoj se, možda, nije isplatilo narušavati svoj raspored? Koliko god se ja neprirodno osjećao u situaciji u kojoj branim vlast kojoj zamjeram milion stvari, teza da bahata bošnjačka vlast u Sarajevu brani nastup ruskog baleta je taman toliko tačna koliko bi bila tačna i ona da ruski balet u Banjoj Luci nastupa čisto iz plemenite želje da zadovolji profinjeni estetski i artistički apetit Milorada Dodika.
Također, blesava teorija o „crnoj listi zemalja čiji umjetnici nisu poželjni u Sarajevu“ je u startu srušena samom činjenicom da je sve bilo spremno za nastup Rusa u Skenderiji 19. novembra, a ako ni to nije dovoljno, onda vrijedi podsjetiti da je isti taj ansambl nastupio u Zetri u martu, kada su gledatelji napuštali predstavu prije kraja – ne zbog antiruskog sentimenta nego zbog hladnoće u dvorani koju je organizator propustio zagrijati. Isto tako, ako postoji lista nepoželjnih – kako je to onda prijatelj srpskog ratnog vođe Arkana Aca Lukas napunio tu istu Zetru prošle sedmice? Na kraju, ako će se stvari uvijek i isključivo posmatrati kroz prizmu kratkoročnih političkih interesa, onda je možda i bolje što je nastup otkazan jer nedajbože da je koja balerina uganula gležanj ko bi objasnio Rusima da to nije bila stvar političke namjere i da to nije razlog da nam zavrnu plin.
Kakogod, u trojstvu provincijalizma se Sarajevu i Banjoj Luci pridružila i Tuzla, čije su vlasti momentalno odreagovale i „pružile svu moguću podršku da se kontinuitet turneje u regionu održi“. Tako je, srećom po nas i građane Tuzle, spašen kontinuitet turneje ruskog baleta u bugarskoj organizaciji, a usput je SDP-ov načelnik Tuzle efektno šuknuo vlastima Sarajeva iz suprotnog političkog tabora. Naravno, niko se ne pita koja je cijena ove egzibicije i koliko je riječ o potezu kojim se željelo udovoljiti baleta gladnoj tuzlanskoj publici od Tojšića pa do Husina, a koliko o političkom marketingu populističkog gradonačelnika čije lokalne kulturne institucije jedva spajaju kraj s krajem.
Mentalna provincija
U svakom slučaju, dok se mentalna provincija bavi interpretacijama ove ili one vrste i dok mi nastojimo ili ugoditi drugima ili se okrivljavati kad u tome ne uspijemo, naše kulturne institucije muku muče od Une do Drine i od Save do mora i jednaki su nam problemi, kako god da okrenemo. Kolikogod da je komšijina krava krepana, toliko je i naša mršava i bilo bi dobro kad bismo svi obratili pažnju na naše umjetnike i umjetničke institucije i podržali njihov rad jer i one imaju jako puno toga za pružiti, samo, eto, ne dolaze izdaleka da bi pobudile naš interes.
Tako nam u sjeni (ne)nastupa ruskog baleta lagano promiče premijera baleta „Krcko Oraščić“ Petra Iljiča Čajkovskog baletnog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo koja će se desiti 29. novembra. Naravno, o ovome se neće toliko javno govoriti i ova premijera nema političke konotacije i interpretacije koje bi je dovele u žižu javnosti, ali predstava će sigurno biti dobra, čak i ovima kojima je pri rođenju odstranjen osjećaj za ritam i ples u koje i sam spadam. Dok naše vlasti izlaze ili ne izlaze u susret stranim umjetnicima, sarajevski baletni ansambl održavaju baletani i balerine koji bi trebali već uživati u penziji, ali ih nema ko zamijeniti jer njihove nastupe neće pomoći gradske vlasti Sofije, Plovdiva ili St. Petersburga.
Naši umjetnici trebaju nas i naše izdizanje iznad provincijskog mentaliteta i to je sve u što se oni mogu uzdati. Tada će doći i adekvatna potpora države jer će država uvijek populistički uložiti u ono što narod želi gledati. Do tad prestanimo lamentirati nad degradacijom kulture u Sarajevu – ona je tu i biće je taman onoliko koliko je narod želi i treba. Za početak, balerine i baletani Narodnog pozorišta Sarajevo žarko žele da nas vide na svojoj idućoj premijeri. Ukoliko ste, poput mene, odlučili da pogledate predstavu, možete potražiti ulaznice po cijenama sličnim onima za koncert Ace Lukasa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera