Piše: Ahmed Hrustanović
Dan pred Ramazanski bajram u Srebrenici protiče užurbano, ali ipak mirno. Narod se neki raduje što je ramazan prošao, a neki i tuguju. Mnogi ljudi govori da nikada lakši ramazan nisu ispostili, bez obzira na vrućine i dugi dan. Složio bih se s ovim drugima.
Ramazan je zaista tako brzo prošao kao nikada do sada, kao da je dan ili dio dana trajao. Nezadovoljan sam, jer mislim da sam mogao više dobra uraditi i biti društveno aktivniji i na usluzi svome narodu i džematlijama.
Prošla je i dženaza u Potočarima, ipak dostojanstveno. Ostali smo dostojanstveni, naša bol i bol naših majki je iznad svega. Majke šehida ipak su pružile ruku i dobrodolicu svima.
Noć prije svakog bajrama mlađi, a i oni stariji, uče jasine svojim kojih više nema te se i na takav način sjećaju onih za kojima njihove oči more suza su prolile.
Mirišu mahale i sokaci
Pripremaju se baklave i hurmašice. Srebreničke mahale i sokaci mirišu na razna jela. Mirišu na sarme, sagan dolme, punjene paprike, keške i hošafe. Svijetla do kasno u noć su upaljena. Mnogi iz dijaspore su došli da Bajram provedu u svom gradu. Čiste se džamije, ugovaraju bajramske kahve i ručkovi.
Dan prije bajrama djeci koja pohađaju mekteb podijeljeni su paketići od Rijaseta, koji su edukativno-slatkog sadržaja, s domaćim proizvodima. Svake godine broj djece u Srebrenici raste. Ove godine smo imali 55 u mektebu, a 30 je do četvrtog razreda. Čak nam je malo obdanište da bi svu djecu primilo, gdje je više od 50 bošnjačke djece “na čekanju”.
U Srebrenici djeca uče da kupuju domaće proizvode, jer su im pakatići bili puni domaćih prozvoda i slatkiša iz naše zemlje. Učimo ih da vole svoju zemlju, da poštuju sve narode i pružaju ruku, ali također, podvačimo im da dobro zapamte šta je bilo s njihovim djedovima, amidžama i mnogim drugim.
Bajram namaz je klanjan na 12 mjesta u 12 džemata. Bajrami su u Srebrenici vrlo aktivni i sadržajni. Otvaraju se nova spomen obilježa i hair česme, a na već otvorenim će se obilježiti godišnjica otvaranja. Hair česme i spomen obilježja su prilika da se sastanu mještani nekog mjesta, da se vide bar jednom godišnje, da se prisjete trenutaka provedenih sa svojim najmilijim čija su imena sada uklesana na pločama oko kojih se okupljaju.
Omladina prvi dan Bajrama koristi da obiđe svoje rođake i prijatelje, a posebno majke koje nemaju nikoga svoga. U Srebrenici nema partija i pijanki za bajramske noći, nego se bajrami provode u krugu porodice i prijatelja, jedući sva ona jela koje su vješte ruke naši majki i nana napravile.
Radost bajram se osjeti, u kući do moje i ovaj Bajram došao je komšija, vidim upaljeno mu svjetlo. Raduje me to. Grad je življi. Ljudi pripremaju avlije i kose žive ograde, žele da im kuća i dvorišta izledaju besprijekorno, jer u Srebrenici važi da se dobar domaćin po dvorištu poznaje.
‘Eh, da je moj Mujo ovdje…’
Druga moja komšinica, u sedamdesetim, u dvorištu ima raznog cvijeća, koje redovito sa sehura ili prije sabaha zaljeva. Tražio sam da mi da kalem hadžibega i ljiljana, ali nikad da se nakanim da odem uzeti, možda kada joj odem na bajramsku kahvu uz osmjeh i šalu upitam da li još uvijek važi njeno odobrenje za hadžibega i ljiljana.
U našoj Srebrenici život teče lagano, mirno i opušteno, bez srkleta. Tu harmoniju i sklad pomjere u drugi plan dženaza i bajrami, jer upravo ta dva događaju nas probude iz ustaljene realnosti. Bajrami nas osvježe, ravesele i rastuže, ali mi drugačije i ne znamo ih provoditi.
Kako da ne zaplačeš i kako da ti oči ne zarose i trnci te prođu kada stara majka i nena zaplaču i svaki bajram kažu: “Eh, da je moj Mujo ovdje, da vidi koliko nas je i kako nam je, pa ne bi žalila umrijeti…” Ima običaj nana ponavljati često ove riječi, a unučići i kćeri je zagrle i tako pokažu da ona ima njih koji je vole.
Tako u svakoj porodici, samo što svaka majka svoga sina u suzama u očima doziva da vidi bajramsko veselje i sto pun kojekakvih jela – što slatkih, što slanih.
Izvor: Al Jazeera