Bajrami prohujalog djetinjstva

U džamiji su biti provedene sve mjere zaštite, u sklopu mjera protiv širenja korona virusa (Anadolija)

Praznici su kao bajke. Zalijepimo se za njih još u djetinjstvu, privuče nas njihova prozračnost, ubijede nas kako su šareniji od ostalih dana u godini, i takve, nosimo ih cijelog života, nesvjesno, kao kakve stubove na kojima počiva barem frtalj našeg svijeta.

Oduvijek su samo djeca umjela oćutiti to duboko blagdansko ushićenje i potpuno mu se predati. Zreli ljudi sposobni su tek hinjiti prazničnu razdraganost. Njih nosi nada kako će, budu li uporni, na kraju barem – u kakvom prelivu boja, u dahu mirisa, u titraju muzike – uhvatiti taj veličanstveni osjećaj iz djetinjstva koji se svom snagom, kao ništa do sad, urezao u naša sjećanja. Otud je kod starijih u prazničnim danima najviše melankolije i sjete. Izgleda da su u pravu oni koji kažu da se čovjek, kako vrijeme prolazi, sve više sjeća, a sve manje proživljava.

Ništa nas ne može tako silovito povući ka rascvjetalim poljima našeg djetinjstva kao blagdanski dani. Tada nad nama, nevidljiv, lebdi magičan slavoluk, kojeg smo nekada davno osjetili, namirisali, vidjeli čak, i kojeg nosimo sa sobom kao oreol nad našom osobnošću. I uopšte nije važno da li je riječ o prazniku koji budi u nama priču vezanu za vjeru, ili izašlu iz bajke, ili pak svjetovnu. Sjećanje na tu prozračnost uvijek je isto. Zato je sasvim svejedno da li u našem dvorištu stajao Snješko Bjelić, da li se okretao ražanj pored rijeke, da li nam u kuću ulazio badnjak, da li šarali jaja ili podizali jaslice ili, pak, kao danas, žrtvovali kurban.

Tihi dolazak Bajrama

O bilo kojem prazniku da je riječ, u nama će zazvoniti praporci našeg djetinjstva. Oni će zamreškati te tajanstvene vode u našem biću, uzburkati ih, zapljusnuti s njima obale duše, odnijeti sav mulj što ga je na njih vrijeme nanosilo, i naposlijetku otvoriti pred nama modre livade djetinstva, nevine kao dlan.

U mahale i zaseoke naših djetinjstava na Cazinskoj Krajini Bajrami su dolazili tiho, sramežljivo, gotovo krišom. Snebivali su se poput neudatih tetaka kojima su njihove starije sestre kradomice zakazivale prve ašike sa momcima iz komšiluka. Osvitali su u našim kućama nenadano, kao gosti koji su dolazili iz daleka, iza deset konaka, pa bi bahnuli u gluho doba kada sva djeca bauljaju pamukom sna.

Uostalom, tako su dolazili i naši očevi. Oni su zidali beskrajne zidove po Sloveniji, koju smo mi, djeca zidara i montera, zamišljali kao ogromni čičak na kojem su načičkane zgrade bez konca i kraja. Ili su pak krivili željezne armature i izlijevali mora betona po njemačkim gradilištima, a mi, djeca željezokrivaca i tesara, izgovarali tu čudnu riječ, „bauštela“, sa strepnjom, kao da ćemo njome dozvati pobješnjelu aždahu koja je pokupila sve očeve iz sela pod njenom pećinom.

Bajrami ih, međutim, nisu donosili, kao što su ih donosile nove godine i praznici rada. Ti praznici su i dolazili drugačije, najavljivani su danima, donosile su ih školske priredbe, pismeni sastavi i prigodne pjesme. A oni su donosili naše očeve. Iz Slovenije ili Njemačke očevi naši dolazili su autobusom čija je posljednja stanica bila kafana „Stari grad“. Obavezno bi svraćali na piće, pa dok svako, kako je običaj i red, zovne po turu, napuštali bi gostionicu tek iza ponoći.

Ma koliko se trudili, nikako nam nije uspijevalo da ih dočekamo budni. Redovno bi prije njihovog prigušenog kucanja na vrata, na naše oči pao anđeo sna. Sutradan, gotovo do podne kućom bi vladala tišina – otac spava i pokloni će biti razdijeljeni tek kada se probudi. Ništa, nikada, do dana-današnjeg, nije u naše živote svratilo takvu bujicu nestrpljenja. Svi praznici, izuzev Bajrama, u našoj pihtijastoj djetinjoj svijesti značili su dolazak očeva bez kojih smo odrastali.

Samo su Bajrami ostajali nijemi na molbe da nam dovedu oca. Naše matere nikog u cik zore nisu ispraćale na Bajram-namaz, pa nisu imale koga ni dočekati iz džamije sa kahvom i baklavom. Niko nije dijelio kurban. Naši očevi nisu žrtvovali ni ovce ni koze, ni bilo koje druge životinje. Stideći se u katoličkom svijetu svog muslimanskog identiteta, sve više su zanemarivali vjerska i tradicijska načela i zabrane.

‘Bajram bajrić’

Ali, umjesto očeva, donosili su Bajrami našeg djetinjstva jednu drugu osobu. Bila je ona tajanstvena i dolazila je iz strašnih daljina. Sve oko nje bilo je ovijeno fantazijom. Nije nosila bijelu bradu, niti smo je tako nastojali zamišljati. Nije donosila ruksake prepune paketića, niti se dovozila sa dalekog sjevera na sjajnim karucama koje vuku rogati jeleni. Ona nije bila proizvod legendi nepoznatih naroda zatrpanih naslagama vremena. Ta osoba je bila samo naša, pripadala je samo nama i bivala je svake godine rađana isključivo naporom naše mašte.

Nekom dubokom intucijom znali smo kako koga treba pozdraviti. Redžu Bajrinog, jednog od rijetkih koji je, kako se to kaže, ostao na zemlji, i koji je pod stoljetnim hrastom iz iskupusane pjesmarice čitao pjesme o Hrnjicama, pozdravljali smo sa „selam alejkum“. Isto tako smo pozdravljali i ostale starije osobe. Učitelja Šeru i podvornika Mehu, ali i Dragana Marinog, Šabanovog kuma iz pravoslavne Gate, dočekivali smo sa „Dobar dan“. I Hajru smo pozdravljali tako, on je radio kao kurir u opštini i svi smo znali da zazire kada mu se kaže „Selamu alejkum“. I Hadžiji smo govorili „Dobar dan“. On se u naše sjećanje urezao motociklom marke „Tomos“, ili prdavcem, kako su ga zvale žene iz komšiluka. Nadimak nije nosio zbog toga što je obavio hadž, već iz sasvim drugih razloga. Često je sjedio pri čašici u kafani „Stari Grad“ i za njega se kazivalo da je komunista. Zbog toga mu selam nikako nije pristajao.

Na Bajram prema onima koje smo pozdravljali sa „dobar dan“ ništa se ne bi mijenjalo, pozdravljali bi ih kao i svakog običnog dana. Ali bi zato ostale dočekivali ovako: Bajram bajrić. Bila je to naša verzija Bajrambajraćole, slavenizirane bajramske čestitke Bajram Šerif Mubarak Olsun. Nikada ni jedan pozdrav neće tako milozvučno skliznuti sa naših usana kao bajramska čestitka našeg djetinjstva.

„Bajram Bajrić!“ S kojom smo samo milinom izgovarali ove riječi. Imali smo osjećaj da samo zbog njih i postoje Bajrami. Osjećali smo kako u njima ima nešto sasvim naše, neka duboka i beskrajna tajna. I vjerovali smo, krišom, kako ima negdje neki, imenom Bajram, prezimenom Bajrić, mudrac kakav, blag i nježan čovjek, dobrohotan kao dobar dan. I istinski smo se nadali kako će ga jednom jedan od tih bajrama donijeti na prag naše kuće, ne kao Mesiju, već kao oca.

Izvor: Al Jazeera