Avgust u Srebrenici

Avgust je još uvijek mjesec u kome u Srebrenicu dolaze ljudi koji su tu ostavili svoju mladost prije dvadeset godina (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Ahmed Hrustanović

Juli je prošao u Srebrenici. Više ne znam da li je juli sinonim za Srebrenicu ili je Srebrenica sinonim za juli.

Sjećam se kao dječak osnovne škole krajem devedesetih kad god spomenem juli kao da sam spomenuo Srebrenicu. Od tada vežu se osjećanja i prepliću priče jednog mjeseca kao vremena i jednog grada kao mjesta. Od tada su ta dva imena nerazdvojna za mene.

Od tada volim juli iako mi boli nanosi, od tada volim sunčanije i ljepše dane i sve ono što juli u sebi krije. Ali ne traje juli vječno, nerijetko se nadam da i naša bol i tuga neće trajati vječno. Srebrenica broji i druge dane i druge mjesece, ne samo jedanaesti po redu u julu kao što ostali svijet za Srebrenicu broji.

Avgust je nastupio, a u Srebrenici živo i opušteno s jedne strane, a opet s druge sjećanja na pretrpjeli  genocid mnogima ne daju mira. Danju bi se radovali što smo živi i što smo ponovo u svome gradu i svome selu i fantastičnoj prirodi, a noću bi nas proganjala sjećanja na strahove, krv… Igra vatre i leda, smrti i života tako je kod nas. A da ona ljepša strana života pobjeđuje dokaz smo mi sami, jer smo tu.

Osmačka sijela

Lijepo je čuti zvukove sirena na automobilima i okićene svatove vidjeti sa našim bosanskim zastavama. A, četvero svatova u posljednih deset dana prođe našim gradom. Za nas taj broj je puno. To je naš najveći dokaz da smo živi i da ćemo živjeti.

Ovog vikenda su tradicionalana Osmačka sijela čija je tradicija nastavljena i nakon genocida. Sjati se na Osmače i ko jest i ko nije za njih čuo. U čudu gledaju,  ljudi se vesele u prirodi haman netaknutoj. 

Također, danas je u selu Daljegošta opšte narodno veselje. Nisam pobornik, ali ako će takva narodna veselja donijeti išta dobro nama i toj nekolici ljudi koja stalno tu živi onda sam za to. Daljegošta je i više od 50 km udaljena od centra Srebrenice prema istoku na samoj granici sa Srbijom. Iz Daljegošte se pruža divan pogled na dolinu rijeke Drine. U Daljegoštu se život polahko vraća, a to su najviše zaslužni njeni mještani koji su široko po bijelom svijetu otišli, ali zadnjih par godina su se aktivirali i rade na tome da i druge aktiviraju sve u cilju ljepšeg i boljeg života na tom djelu Bosne srebrene.

Noć prije bio sam u Daljegošti na mevludu povodom godišnjice otvaranja džamije sa „jednom i pol“ munarom. Ova jedna je nova, a ono pola je ostalo od stare koje u vazduh dignuta 1992. Prepuna džamija u tako dalekom selu sa fenomenalnim učačima mevluda iz Tuzle čini se kao priča iz bajke, a tako je bilo. Nakon tog mevluda upoznajem svog rođaka, obrazovanog, mladog i nada sve lijepog ponašanja, koji  pomaže ljudima kombiniranjem svoga znanja i raznih biljnih sastojaka i smjesa. Popularno fitoterapija. Kaže da je došao između ostalog, jer ovo područje nudi izuzetnu  biljnu prirodnu raznolikost i bogastvo. Često je tu, pa ćemo se i češće viđati.

Tako je to, august je još uvijek mjesec u kome dolaze oni ljudi koji su ovdje svoju mladost ostavili prije dvadeset godina. Dolaze iz Švedske, Norveške, Finske, Danske, Švicarske, Francuske, Njemačke i mnogih drugih zemalja, tu u Srebrenici prožive najljepše dane u godini i ponovo se vraćaju na svoja radna mjesta, a srca njihova i domovi njihovi ovdje i pod ovim nebom ostaju. Zamislite čovjeka bez srca kako Berlinom šeta. To je kao da mu duše nema ili kao da je pred smrt minut koju vrijeme u njemu stalo. U takvom stanju naši Srebrenčani su u dijaspori.

Raznorazni sportovi

Raspust za našu djecu odavno već je, samo što nije i završio. Većina djece koristi svoj odmor da posjete širu familiju što po Bosni ili svijetu. A oni koju su tu ostali, večernje zahlađenje koriste da pokažu svoje znanje iz raznoraznih sportova na onom istom igralištu kod škole gdje su njihovi vršnjaci za vrijeme igre i smjeha  prije 23 godine granatam gađani sa obližnjih brda.

Kako za djecu tako je i za roditelje odmor. Mnogi odmor provode u vikendicama svojim oko jezera ili su svojim prijeagresijskim selima gdje su im iznova kuće sagrađene. Pripremaju se za pečenje pekmeza i sušenje voća ili vrcanje meda. O moru i ne razmišljaju jer ova sredina nije navikla na takve odmore. Ovdje se odmara radom na zemlji, na berbi malina i razne druge načine privređivanja.

A druga strana, ona vatra, ona sjećanja, onaj neprevaziđeni osjećaj tuge i jada svaki dan je tu. Danas je obilježavanje godišnjice otvora spomen obilježja na Šehitima kod Tokoljaka. Jučer je bilo u Brezovicama, a sutra ko zna gdje, a biti će. Na Poljaku spomen obilježje žrtvama genocida još nije otvoreno i u još nekim mjestima.  Neki će ljudi nakon otvaranje spomen obilježja da po ko zna koji put prepičavaju kako su prošli put smrti od Srebrenice do Tuzle, i ko nije prešao taj put i ko je gdje koga vidio ubijenog, zaklanog ili zarobljenog, a te njihove priče njihovi sinovi i unuci slušaju, i na takav način čuvaju genocid od zaborava.

Dok mi živimo između straha i nade, život teče i teče i priče priča. Avgust ili septembar nama u Srebrenici je isto. Mi smo navikli na ovakav život. Oni koji tu ne žive pitaju: „Kakvo je stanje nakon onog s Vučićem?“ Nakon takvog pitanja odgovor je jasan. Većina ljudi sliku o Srebrenici, nažalost onu iskrivljenju, dobija iz medija i da neki mediji ni Srebrenici ni Bosni ni svijetu ne daju mira, jer straše ljude i što bi naš svijet rekao: „Od muhe međeda prave!“.

Izvor: Al Jazeera