Sarajevo, kakvo danas poznajemo, grad je vanredno lijepih spomenika arhitekture nastalih u različitim dobima njegove pet i pol stoljeća duge povijesti. U savršenom skladu, odražavajući život i jedinstvo različitosti ovdašnjeg svijeta, kultura i religija njegovih, posebnim su ga činile i još uvijek čine monumentalne građevine orijentalnog i savremenog, evropskog izraza.
Svi oni, čija su putovanja počinjala ili završavala u ovom gradu, odlazeći iz njega sa sobom su nosili živa sjećanja na građevine u kojim se očituje rukopis vrsnog arhitekte, genija nesvakidašnjeg umijeća koji je Sarajevu darovao desetine objekata impresivne ljepote i vrijednosti.
Ako pitate za njegovo ime, Sarajlije će vam reći: Josip Vancaš!
Od Soprona do Sarajeva
Josip Vancaš, rođen je na današnji dan, 22. marta 1859. godine u Sopronu, u Mađarskoj. Otac mu, koji je radio kao činovnik u pošti, po imenovanju za direktora pošte preselio se sa porodicom u Zagreb. Vancaš je tada imao svega šest godina.
U novoj sredini upisao je i uspješno završio školovanje u Realnoj gimnaziji, nakon čega je odlučio da putuje u Beč. Tamo je, sve do 1881. godine studirao na Visokoj tehničkoj školi. U prijestolnici evropske kulture upoznavao je ljude koji su mu pomogli u budućem napredovanju.
Zahvaljujući njihovim preporukama godinu dana radio je u projektnom ateljeu uglednih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, a svoj zapaženi talenat je 1882. i 1883. godine nastavio brusiti na Umjetničkoj akademiji u Beču i diplomirao u zahtjevnoj klasi profesora Friedricha Schmidta, jednog od najistaknutijih arhitekata historicizma u srednjoj Evropi.
A onda, 1884. godine, odazvavši se pozivu bosanske Vlade došao je u Sarajevo. U njemu je, radeći kao opunomoćeni vladin arhitekt, ostao punih šest godina.
Plodonosan rad
Prva sakralna zgrada koju je Josip Vancaš projektovao, a kojom je u otjelovljen neogotički stil u arhitekturi Bosne i Hercegovine, bila je katedrala Srca Isusova u Sarajevu. Prema prijedlogu Benjamina Kallaya, austrougarskog upravitelja u Bosni i Hercegovini i ministra finansija, ovaj projekat je najprije trebao da osmisli bečki arhitekt Heinrich Ferstel, a zatim i Friedrich Schmidt.
Kako je idejno rješenje prvog odbijeno zbog novca koji je trebao da se uloži u realizaciju, prema preporuci Friedricha Schmidta projekat je preuzeo jedan od njegovih najboljih studenata – Josip Vancaš. Za mladića od dvadeset i četiri godine bilo je to veliko priznanje, ali i jednako velika odgovornost. Već u ljeto 1883. godine dovršio je svoj projekat, a godinu dana kasnije preselio se u Sarajevo gdje se posvećuje i radu na podizanju zgrade Zemaljske vlade, koju mu je također povjerio Benjamin Kallay.
Prvi su radovi na gradnji katedrale zvanično počeli 19. augusta 1884. godine, a završeni su tokom 1889. godine. Sarajevo je tada dobilo trobrodnu, neogotičku baziliku sa dva tornja, pročeljima načinjenim od kamena, soklom i unutrašnjim stupovima od obrađenog bijelog vapnenca pronađenog u okolini Sarajeva, prozorima, vijencima, portalima i lukovima od žutog pješčanika dovezenog iz sela kod Visokog i Vogošće.
I danas krasi Sarajevo.
Brojni projekti
Osim katedrale, Josip Vancaš je učestvovao u renoviranju i projektovanju građevina u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Tako njegova djela podizana u neorenesansnom stilu nalazimo u Bosanskom Brodu, Fojnici, Foči i Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja, neoromaničkom u Bijeljini, Gradačcu, Gučjoj Gori i Konjicu, neogotičkom primijenjenom na palaći nadbiskupa i kanonika, Zavodu svetog Augustina sestara Kćeri Božje Ljubavi (1893.), franjevačkoj crkvi u Sarajevu i župnoj crkvi u Žepču (1889.), Tuzli (1893.) i mjestu Podmilaćje u okolini Jajca, te neobaroknom primijenjenom na crkvi Kraljice Svete Krunice na Banjskom Brijegu u Sarajevu.
Impozantno djelo Josipa Vancaša utisnuto je u kulturni i religijski mozaik Sarajeva. Kulturna prošlost ne može biti pisana bez spomena imena građevina čije su vizije rođene u mislima ovog velikog arhitekte.
Njegovo ime pamtit će ulice i ljudi Sarajeva. Neka tako i ostane.
Izvor: Al Jazeera