Oglasi

Antifašizam se nosi iz kuće, baš kao i fašizam

Možda se nismo kitili petokrakama i pjevali borbene, ali nismo ni naricali nad historijskom nepravdom.
Na subotnji skup sam izišao iako se na njemu za moj ukus mahalo pokojom petokrakom previše, piše autorAnadolija

Moja rahmetli majka Habiba nije plaho begenisala kad sam ono u osnovnoj školi pobjeđivao na takmičenju „Titovim stazama revolucije“. Nije da se nije radovala unukovim pobjedama, ali moje plakete sa općinskih i regionalnih nadmetanja u sportskoj disciplini brzog hodanja stazama koje je utabao drug Joža iz nekog razloga nisu išle staklaru na uramljivanje, za razliku od recimo onih sa takmičenja iz matematike.

„Ništa to nije bilo tako kako oni kažu“, znala je reći dok sam čitao priče o seljacima koji su skoro pa tjerali partizane da prihvate njihove donacije u teladi ili ustanicima koji su maltene naizust učili Marksov „Kapital“ prije odlaska u šumu. Majka Habiba je bila svjedok i žrtva one alternativne historije Krajine o kojoj se nije govorilo, ali zbog koje moje plakete iz „Titovim stazama revolucije“ nisu uramljivane, zbog koje na zidovima naše kuće nije bilo Titovih slika i zbog koje niko iz porodice nije bio član Partije.

Niko iz naše porodice nije bio u partizanima. Niko od mojih predaka po uvjerenju nije bio ni nacista niti fašista niti bilo šta slično, samo su se našli na pogrešnoj strani historije bez da ih se puno pitalo za pristanak. Da se, recimo, majkinog oca – mog pradida Omera Omića – pitalo, on bi sigurno bio za to da doživi duboku starost trgujući sa Dalmacijom kako je i navikao, bez suvišnih gnjavaža sa ustašama, četnicima, partizanima i njihovim zapetljanim odnosima.

Ubijen zbog sijena

Kad je u rano ljeto četrdeset prve ženi i djeci svoga kuma koji se odmetnuo među četnike Mane Rokvića poslao kola sijena da im ne ugine stoka, pradid Omer nije mogao ni pretpostaviti kako će mu to doći glave. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je dobar dio ekipe njegovog kuma prošao rebranding, did Omer je živ bačen u jamu Kaluđerica kod Bosanskog Petrovca. U onim kolima sijena su ustanici pod petokrakama našli razlog da ga ubiju kao „četničkog kolaboracionistu“, mada mu vjerovatno olakšavajuće okolnosti nisu bile ni to što je bio musliman i imućan trgovac.

Majka Habiba je tad imala osamnaest i na nju je pao teret preživljavanja cijele porodice. Prema partizanima će zauvijek gajiti prezir i dok se u našem gradiću 1942. osnivao AFŽ, majka je djevojačkim inatom dostavljala hranu talijanskim zatvorenicima. „Moga oca su zvali Talijan, koliko je bio lijep. Eto, zato sam Talijanima bacala pogače kroz one rešetke“, objašnjavala mi je iracionalni razlog za svoju samilost prema talijanskom okupatoru.

Poslije rata se udala za mog dida Murata, kojeg nisam upamtio ali mi je govorila kako je bio uvijek krojački pedantan i dotjeran, tih i smiren, te kako se ni ja ni moj ćaća nismo „bacili na njega“. Did Murat je nekad u drugom poluvremenu rata mobiliziran i odveden u Njemačku na obuku. Mnogi njegovi prijatelji i zemljaci završili su kao pripadnici njemačkih SS jedinica na ratištima Rusije i Balkana, ali dida je spasilo njegovo krojačko umijeće.

Dok su neki od momaka koji su s njim došli na obuku završili na Staljingradu, Murat Nadarević je tako do kraja rata sjedio u Njemačkoj i šio odore vojnicima Wehrmachta. Za to vrijeme, njegov brat Mehmed je kao prijeratni polaznik Kraljevske Vojne Škole nekako završio u domobranima u Banjoj Luci. Ratno i poratno siromaštvo i patnja su doprinijeli da umre od tuberkuloze sa 28 godina, tako da ga sin Mustafa – da, onaj naš poznati glumac – nije stigao ni upamtiti.

Šnajdersko umijeće

Od tuberkuloze je umro i majkin najmlađi brat, dajdža Midhat. Bio je preslab da preživi tu – tada opasnu – bolest, naročito nakon nemilosrdnog batinanja kojem su ga podvrgnuli momci iz OZNA-a, pod optužbom za djelovanje u organizaciji Mladi muslimani. I dok je o pradidovoj smrti, didovom zarobljeništvu i svemu ostalom mogla govoriti bez suza, na spomen dajdže Midhata bi uvijek zaplakala. „Ubiše dijete na pravdi Boga. Kakav on i Mladi muslimani, sa mojim Midhatom igrala cura što nije htjela ni pogledati oznaša koji ga je tukao. Eto šta je bio razlog“, pričala je.

Zbog pradida Omera, dida Murata, strica Mehmeda i dajdže Midhata niko od članova moje porodice nije bio u Partiji, a moje prvo mjesto na općinskom i treće na regionalnom takmičenju „Titovim stazama revolucije '87.“ su ostali najveći domet naše porodice u doba samoupravnog socijalizma. Majka Habiba nam je bila i ostala veći autoritet od Josipa Broza, tako da članstvo u Partiji niti bilo koji drugi oblik učešća u partijskim aktivnostima nisu dolazili u obzir ni po koju cijenu.

A, ruku na srce, moglo se živjeti i raditi i bez Partije. Majka je danonoćno tkala poznate petrovačke kilime, iste one kakve je njen otac Murat nosio u svoju magazu u (čini mi se) Novom Vinodolskom da ih proda a u Krajinu se vraćao noseći šećer, morsku so i ostalo. Isto ono šnajdersko umijeće koje ga je možda sačuvalo snajpera Vasilija Zajceva, pomoglo je didu Muratu i njegovim prijateljima iz krojačke zadruge da pokrenu tvornicu tekstila „Novitet“. Nije bilo teško snaći se za posao u kraju u kojem su brojni živjeli što od stvarnih što od lažnih ratnih beneficija – neko je morao i zaraditi sve te silne boračke penzije i dodatke.

Elita i šminkeri

I tako, dok se danas mnogi razmeću ratnim podvizima svojih djedova, jedino čime se ja u vezi Drugog svjetskog rata mogu pohvaliti jeste da je moj did Murat šio Hugo Boss odijela pola stoljeća prije nego što će ona postati stvar prestiža među ovdašnjom elitom i šminkerima. Nije puno, ali barem nisam otišao ni u drugu krajnost. Za razliku od mnogih koji će zauvijek u četrdesetim godinama prošlog stoljeća tražiti opravdanje za sve što su oni i njihovi roditelji pogriješili u svojim životima, ne vidim tu olovnu historiju kao svoj vlastiti teret i nešto što bi me trebalo određivati.

Možda bih i ja mogao za loš startni broj u životnoj utrci kriviti Tita, partizana koji je pradida Omera gurnuo u jamu ili Schutzstaffel oficira koji je dida Murata ostavio bez šanse da zaradi boračku penziju. Mogao bih, ali to nije radila ni Habiba nego je gledala svoja posla i odgajala antifašiste - možda se nismo kitili petokrakama i pjevali borbene ali nismo ni naricali nad historijskom nepravdom i memoricidom koji ju je pratio.

Na subotnji skup sam izišao iako se na njemu za moj ukus mahalo pokojom petokrakom previše. I danas je previše onih koji naslijeđe antifašizma poistovjećuju sa naslijeđem Tita i Jugoslavije i nikako da shvate da savremeni antifašizam traži novu ikonografiju ali stare vrijednosti – toleranciju, razumijevanje i umjerenost. Moguće je biti antifašist i bez izlizanog znakovlja ali valja prihvatiti i to da se neko identificira s njim i insistira na njemu kao – na kraju krajeva – dijelom zajedničkog nasljeđa.

Što se mene tiče, antifašizam mi nikad neće biti neka naročito ideološka stvar. Jednostavno, za mene je on čisto stvar lijepog odgoja i dobrog ukusa. Antifašizam mi se nikako ne može zasnivati isključivo na nekom nauku i ne može se manifestirati samo kao reakcija na provokaciju. Antifašizam se ne uči nego se usvaja i ne promoviše se nego se živi.

I na kraju, antifašizam se nosi iz kuće – baš kao i fašizam.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.