Oglasi

Andrić je arogancijom branio pravo na samoću

Mnogi pisci, kako to povijest književnosti pomno bilježi, grozili su se velikog društva, a još više javnih nastupa.
Andrić je cijeloga života birao osamu kao jedino pravo utočište istinskih ljubitelja književnostiArhiva

Kada je rezigniran čestim novinarskim ometanjima i ljut zbog nemogućnosti da povrati slobodu svoje intime Gabrijel Marques zavapio za obnovom stanja samoće nije mogao ni naslutiti koliko će pojava interneta, mobilnih telefona i virtualnih socijalnih mreža razoriti taj praiskonski čovjekov izbor da se udalji od svijeta i njegovih profanih događaja.

U vrijeme kada je kultura knjige dobrano komercijalizirana i estradizirana, a čitaoci od pisaca očekuju ne samo da ih zabavljaju maštovitim zapletima nego i da bude uvijek dostupna javna osoba spremna održati govor, izvesti scensku tačku, raspravljati o bilo kojoj temi i davati sve moguće i zamislive savjete Marquesov lament čini se pomalo nejasan i anahron. Malo ko je u stanju razumjeti da je pravo na samoću temeljna kategorija ontologije čitanja i pisanja, jer bez bezuslovne osame nemoguće je uživati u čitanju baš kao što je nemoguće stvarati izmišljene svjetove literature.

Mnoge pisce festivali književnosti su užasavali, a karnevalizacija čitalačkog procesa izazivala je bolne frustracije i tragične nesporazume. Sajmovi knjiga, javna čitanja, grandiozne književne tribine - sve je to izmišljeno kako bi se knjiga, taj opskurni proizvod ljudske samoće, što učinkovitije prodavao, trampio, distribuirao, dakle učinio komercijalno dostupnim. U svim tim merkantilnim djelatnostima uloga svakog pisca na svijetu uvijek je bila samo jedna – da bude klovn i maskota vlastitog literarnog djela.

Festivali književnosti su samo vašari

Mnogi pisci, kako to povijest književnosti pomno bilježi, grozili su se velikog društva, a još više javnih nastupa. U tim mučnim trenucima, kada se od njih zahtjevalo da nekom zabavnom rječju objašnjenja kažu nešto o vlastitom djelu, uglavnom su mucali, govorili isprekidano, pokušavali se dosjetiti pravih riječi ili jednostavno šutjeli. Jer, svaki od njih je dobro znao da su za čitanje i pisanje potrebni mir osamljivanja i da je užitak čitalačkog otkrivanja svijeta književnosti životni proces kroz koji čovjek prolazi sam.

Za svakog ozbiljnog i pisca koji drži do svog umjetničkog integriteta festival književnosti je obični vašar, gdje se umjetnost pripovjedanja profaniše do nivoa scenske zabave često začinjene neduhovitim dosjetkama i prizemnnim podilaženjem publici.

Pisci ne vole publiku, oni preziru masu jer se svojom umjetnošću uvijek obraćaju samo čovjeku individui očekujući od nje ne samo da bude puki konzument, kako savremenost voli nazivati čitaoce, nego angažirani učesnik u procesu stvaranja književnog svijeta. Svjesni kako je za oba ta stanja neophodna samoća mnogi od njih su borbeno branili pravo na neoborivost svoje intime.

Poznat kao bučan i veseo čovjek, razmetljiv govornik i ovisnik o društvu i zabavi Ernest Hemingway zapravo je bio čovjek koji je ljubomorno branio svoje spisateljsko pravo na samoću i mir. Sva svoja najvažnija djela napisao je u prinudnoj izolaciji, a odioznost od bučnog i razigranog društva toliko je bila velika da je za potrebe pisanja odabrao živjeti anonimno u jednom selu nadomak Havane. Okružen sa trideset i dvije mačke i četiri psa kao jedinim društvom u svojoj osami Hemingway je očito bio svjestan kako je jedan od osnovnih preduvjeta za zdravu stvaralačku potenciju bilo odsustvo ljudi.

Andrićevo potreba za samovanjem

Poznato je, recimo, i da je Thomas Mann, prepoznatljiv po elagntnom i dostojanstvenom ponašanju na društvenim domjencima, tokom cijeloga života zahtijevao apsolutnu tišinu neophodnu za pisanje. Od tog samonametnutog „režima“ nikada nije odustao pa je čak i Amerikance, u svojim emigrantskim godinama provedenim u Los Angelesu, primorao da se pridržavaju tog čudnog i njima nerazumljivog pravila.

Takvih je primjera bezbroj i svaka se književnost može podičiti s nekoliko javno deklariranih samotnjaka. U našim, jugoslovenkim književnostima, najdosljedniji u odbrani stava da je za čitanje i pisanje potreban mir osamljivanja bio je Ivo Andrić.

Ta se njegova potreba za samovanjem često pogrešno tumačila i u nesporazumima sa okolinom rođen je mit o njegovoj aroganciji, distanciranosti i emotivnoj hladnoći, što je zasigurno bio potpuno pogrešan doživljaj čovjeka koji se nije stidio potrebe za razmišljanjem i intelektualnom meditacijom.

Valjda je taj samozatajni genij pripovjedanja bolje od svih ostalih znao da je za velike misli i savršeno ispisane rečenice najveći neprijatelj kakafonija izgovorenih banalnosti. Zbog toga je cijeloga života birao osamu kao jedino pravo utočište istinskih ljubitelja književnosti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.