Američki pogled iz Nedžarića

Gjelten: Priča o novini je i priča o ratnom Sarajevu (Danilo Krstanovi?)

Piše: Vedat Spahović

Tom Gjelten mi ne bi puno značio u, kako to pokojni Dario Džamonja zove, “pravljenju života od mrtvih uspomena”, da nije ratni autor Sarajevo Daily.

Knjiga se pojavila da opiše neopisivo iz rata u BiH devedesetih, a pojavila se na vrhuncu ratne slave jedne novine, da govori o toj novini, zapravo o ljudima te novine.

Taj rat je bio življi od žive rane, ta novina friškija od ono malo kruha i zeleni što su nam u redakciji ponekad dijelili, a usred te muke i nedorečenosti izašao je ukoričeni Daily.

Naravno, na engleskom. Knjigu su godinama mnogi “prevodili” kako se njima svidjelo, naročito oni koji su se u toj knjizi našli, a najviše oni koji su iz nje izostavljeni.

Nikad se nisam prestao pitati zašto se, onda, knjiga nije zvala Oslobođenje Daily, kad je već toliko bila o nama.

To očito nije nimalo bilo važno njujorškom izdavaču koji se susreo sa kratkom storijom Toma Gjeltena, dopisnika stanice National Public Radio za istočnu Evropu, dok je javljao o jednoj dnevnoj novini u ratu.

Izdavaču je trebala knjiga, a ne hvalospjev o epskom požrtvovanju nekih tamo novinara da odbrane svoju opciju zemlje i novine.

Dnevni list kao simbol grada

Na kraju, to mi je Tom davno mogao pojasniti, samo da sam pitao. Nema tu ni neke mudrosti, mislim se dok ovo pišem, to samo tebi i tebi sličnima Oslobođenje znači Oslobođenje, k'o da si pod stablom na Tibetu, a ne u Londonu.

Knjiga o Oslobođenju

Tom je bio dopisnik NPR-a nekih 12 godina; većinom, ipak, sa ratišta turbulentne istočne Evrope. Nije mu smetalo to raditi, ali uz velike personalne rizike, teškoće održavanja prijateljstava, familije i zdravog života.

Kad se vjenčao 1997. godine odlučio je da ostavi tu vrstu novinarstva. Supruga Martha Raddatz je dopisnica mreže ABC TV-ja, koja je u posljednjih 10 godina aktivno izvještavala iz Iraka i Afganistana. Pomaže joj, ali joj nimalo ne zavidi.

Građanska perspektiva

Pitam ga je li u Sarajevo Daily dao mogućnost i Srbima i Muslimanima i Hrvatima da govore.

Nije se složio.

Kaže: “Nije moja ideja nikad bila da dajem glas ikome po ovakvim etničkim linijama i kategorijama. Radije sam davao glas vama koji se ne identificirate ni po jednoj od spomenutih skupina.

Dok sam pisao nisam govorio o Gordani Knežević kao Srpkinji, niti o Kemalu Kurspahiću kao Muslimanu, niti o Tomi Počaniću kao Hrvatu. Nisam takve karaktere doživljavao etničkim. Naprotiv, glas sam davao građanskoj perspektivi BiH. Moj najveći interes je bio kako je do ovoga, uopšte, došlo. Zašto?

Moje najsvetije pravilo je biti fer, nepristrastan i profesionalan. Ja ne dajem nikad to lažno mjesto svima da kažu sve što misle, pa neka čitaoci odluče. Ja hoću prvo da razumijem zašto se nešto desilo, a onda da balansirano i pošteno priđem svakoj obrađenoj situaciji. Pritom je zločin kriti činjenice, a u posjedu si činjenica, pa ma kome one štetile ili koristile. Ako sam u tome bilo koga razočarao, ne marim.”

Tom Gjelten tvrdi da mu je rat na Balkanu pomogao da poreda vrijednosti u vlastitom životu, koje često doživljavamo kao da su s neba pale. Naročito je otriježnjen pogubnošću nacionalnog sentimenta, kome je svjedočio u Bosni.

Bosanski autor – specijalista ili ne, bio je savjetnik u finalnom uređivanju filma Angeline Jolie o ratu u BiH. Nije bio u Sarajevu, odnosno bivšoj Jugoslaviji, kako on to piše, od septembra 1997.

Kuba je njegov primarni interes van Amerike, gdje od 2001. pokriva pitanja nacionalne sigurnosti za NPR.

Izvor: Al Jazeera