Kad god se u našoj državi konačno dogodi i nešto lijepo, kao što je večerašnje srebro Amela Tuke, sjetim se stihova Doris Dragović i pjesme „Malo mi za sriću triba“. I zaista, čini mi se da od prve utakmice sa Argentinom na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, nisam imao ovakvu tremu, kao večeras. Pa me u neko doba uhvatila panika, jer je jedan sportski kanal na kablovskoj TV, prebacio Ligu prvaka umjesto Svjetskog prvenstva u atletici, ali srećom, jedan drugi sportski kanal je vršio direktan prenos.
I iskrene čestitke našem ponosu Amelu Tuki i ljudima koji su oko njega, a opet, ne mogu da ne pomislim gdje bi nam bio kraj, uz malo veću podršku Države.
Kao da je sport postao neka zaboravljena kategorija, doveli su nas do toga da je sasvim normalno da već godinu dana primaju plate, oni koji još uvijek niti jedan dan nisu proveli na radnom mjestu, a da je sasvim nenormalno podržati neki sportski ali i intelektualni talenat.
Pa ne mogu da ne pomislim, da i kod nas ima talenata tipa Janice i Ivice, da i kod nas ima dobrih odbojkašica i odbojkaša, da i kod nas ima i fudbalskih i teniskih i košarkaških talenata.
Imamo mi sve to, ali nemamo ono što je neophodno za uspjeh – podršku Države.
Malo da se zaboravi jad
A tako nam malo treba da zaboravimo na sav ovaj jad oko nas, da se osjetimo opet ljudima koji su dio Evrope ili svijeta. Pa kad se samo sjetim koliko smo bili sretni one noći kada smo se kvalifikovali na Svjetsko prvenstvo u fudbalu, koliko smo se radovali zlatu naših mladih košarkaša? A gdje su sada ti divni mladići koji su nam donijeli zlato? Po starom dobrom običaju, prepušteni sebi, svojim roditeljima ili siromašnim sportskim savezima.
I vječito pitanje, da li su oni koji vode državu, uopšte svjesni kakav je sport ambasador? Ko se još sjeća nekih predsjednika Srbije od prije sedam, osam ili 10 godina? A za Novaka Đokovića znaju na svim krajevima svijeta. Ko se sjeća predsjednika Hrvatske u vrijeme sjajne Janice Kostelić? Ko se sjeća našeg tročlanog predsjedništva u vrijeme SP u Brazilu?
Sport je velika prilika za promociju jedne države. Sport je taj koji nema granica i upravo dok ovo pišem, slušam navijače Dinama kako pjevaju u Manchesteru i nadglasavaju navijače domaćeg tima. A gdje su naši timovi?
E gospodo političari, da malo manje vodite računa o svojim platama, naknadama, toplim obrocima, telefonskim računima, službenim automobilima, dnevnicama i svemu što se može oteti iz budžeta ove jadne Države, možda bi svi barem malo bili sretniji. Bar bi na kratko zaboravili kako nas sistematski uništavate već skoro tri decenije, kako ste od jedne od najljepših zemalja na svijetu, uspjeli napraviti jednu od najsiromašnijih država.
Vlastiti uspjeh
Dragi Amele, večeras si srećom napunio srce svakog iskrenog Bosanca i Hercegovca. Večeras si pokazao da se može uspjeti samo svojim trudom, radom, željom, motivom i vjerovatno i inatom. Žao mi je, što vjerovatno nikada nećeš imati vrhunske uslove za rad, vrhunske trenere i vrhunsku logistiku kao Tvoja konkurencija, ali pokazao si večeras koliko srce ima jedan Bosanac!
A tek šta bi mogli da je malo drugačije?
A sad se sjetih i riječi čuvenog Mladena Delića od prije tridesetak i nešto godina, na utakmici sa Bugarskom, kada je uzviknuo – Ne sam Safete!!!!
E pa idi sam Amele! Sam protiv svih! Pobijedio si konkurente, ali pobijedio si i sistem!
Sve si sam postigao!
P.S. Jedna od „prednosti“ življenja u glavnom gradu Države je i ta, što nam se redovno zatamne programi susjednih i komšijskih TV stanica, kada je u pitanju neki sportski ili drugi sadržaj koji je eto bitan. Sudeći po komentarima mojih Facebook prijatelja, to se ne dešava u većini gradova naše nam drage domovine. A gdje će se drugo trenirati strogoća, nego u glavnom gradu?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera