Piše: Goran Milić
Gotovo da nema građanina Srbije koji u 2014. godini nije rekao, uzviknuo, prošaptao ili pomislio da u njegovoj državi ovako više ne može. I prvi čovjek po političkoj moći, premijer Aleksandar Vučić glasno je izjavio u našoj prvoj emisiji „to više ne može!“ – misleći na mentalitet koji stalno traži poboljšanje životnog standarda a ničim tomu ne doprinosi.
U anketi koju smo proveli sa 120 građana Beograda i Novoga Sada, većina ocjenjuje Srbiju kao neuspješnu zemlju. Velika većina to pripisuje korupciji i lopovluku. Ali, jedva 5-6 posto priznaje da je u Srbiji premalo znanja, poduzetništva i odvažnosti na rizik. Kao i u drugim državama Balkana, i Srbi glavni problem vide u političarima i državnom sistemu. Međutim, poželjni društveni sistem koji bi izabrali je nedostižan skandinavski model.
Ni radikalizam, ni revolucija
Ne bi krenuli stazama Južne Koreje, od malih plaća i prekovremenog rada do države s najboljom kvalitetom života u Aziji. Ne bi ni američki model, „jer je previše darvinistički“. Ne bi ni socijalističko samoupravljanje (premda ima nemalo takvih) jer „ne žele po pizzu i traperice u Trst, kao ranije“.
Radikalizam, revolucija a la Che Guevara ih također ne zanima. Za ulazak u Europsku uniju je većina, ali ih 30 posto preporučuje da se malo sačeka dok Srbija ne postane spremnija i dok „prestanu europske ucjene“.
Ankete su uvijek samo indikativne, ne vjerujem u njihovu znanstvenu moć. Jer, po Srbiji smo u pet tjedana sreli na desetine uspješnih ljudi i firmi kojima ne smeta ni globalna kriza, niti domaći mentalitet, ne bune se na prevelike poreze, inertnost adiministracije, iz iskustva govore o mnoštvu iskusnih ili mladih nadarenih ljudi koje bi s veseljem zaposlili. I koje zapošljavaju, na obostrano zadovoljstvo.
Poplave su nam dosta poremetile planove, ali uspjeli smo snimiti Vrnjačku banju, kalemare i ekoproizvođače u Trsteniku, zanimljive ljude u Kruševcu, uspješnike u Kragujevcu gdje je i Spomen-park Šumarice, sjećanje na strijeljane 1941. Po Sandžaku, izmjenjivale su se scene neuspjeha i depresije s poletnim pojedincima i sredinama gdje se ne prihvaća filozofija „čekanja“.
Srbi po tradiciji ne mogu bez duhovitih opaski, opravdane ili profesionalne kritike svega postojećeg, poznatog sindroma da se „ovo događa samo ovde, u Srbiji“ (a događa se posvuda, nisam ih uspjevao razuvjeriti). Srbi vole kafanu, pa smo dosta zanimljivih sugovornika našli u beogradskoj „Maderi“, „Tri šešira“, u zemunskom „Zlatniku“…
Beograd smo prošli uzduž i poprijeko, primio nas je prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, u bašti hotela „Moskva“ pričao sam s akademikom Matijom Bećkovićem uz čuđenje mnogih prolaznika. Rođendan maršala Tita, 25. maja snimljen je u Kući cvijeća, a tu su se okupili bivši partizani, generali JNA, šefovi tajnih službi, staljinisti i informbiroovci, mladi neokomunisti i svi su nam imali nešto za reći.
Priča o zoovrtu
Uzbudljivu priču o beogradskom zoovrtu zasjenila je smrt glavnog protagoniste Vuka Bojovića, ali će se iz naše reportaže vidjeti da smo cijenili napore te osebujne ličnosti da životinjama u zatočeništvu pruži život dostojan čovjeka.
Previše je toga za nabrojiti u ovom uvodniku, ali vrijedi pogledati tih petnaest polusatnih emisija o aktualnoj Srbiji. Ima manastira i hramova, proizvodnje i nezaposlenosti, trubača i svirača, sporta i zabave, kulture i trivijalnosti, glumaca i glumica, režisera i pisaca, humorista i pesimista, svega što će gledatelje staviti u trilemu – je li Srbija dobra ili loša zemlja ili je, jednostavno, nepopravljiva?
Moje uvjerenje da je svaka zemlja popravljiva i da nema boljih ili gorih naroda, nego samo različitih, i ovoga me je puta vodilo na snimanju.
Epizode se emituju premijerno u našem programu svakog četvrtka u 21:30, a reprize su:
četvrtak u 23:05, petak 10:00, subota 14:00, nedjelja 17:00, nedjelja 01:30, ponedjeljak 19:30, utorak 00:30.
Izvor: Al Jazeera