Splićani i Dalmatinci tek su se oporavili od katastrofalnih požara, koji su ovog ljeta spržili više ili manje kompletnu obalu, usput im ostavivši uspomene na tragičnu aljkavost sustava i traumatična osobna iskustva gašenja vatre granjem, kantama i obućom, a za kraj sezone stigla je trešnja na tortu. U samo jednoj noći izgorjelo je i ono malo preostalog zelenila planine Mosor, dok su kuće i ljudi spašeni tek prvom pravom jesenjom kišom, pojavom koja u ovim krajevima nije viđena puna tri mjeseca.
Kako bilo, ovogodišnja požarna sezona – ako ćemo se koristiti vječno istom terminologijom turističkih radnika – u svim aspektima je rekordna: od broja dolazaka požara, preko ostvarenih noćenja, do potrošnje površina. Onih lijepih, čarobno zelenih i gustih borovih šuma s turističkih razglednica nema: sve je to vatra progutala i u vožnji Splitom i okolicom – a bogme i drugim dijelovima regije – ovih dana mahom ćete naići tek na spaljenu zemlju. Kao podsjetnik na dva ključna pojma: lijenost i glupost neviđenih, kozmičkih razmjera.
Razglednice i kuga
Statistika je brutalna i neumoljiva – ove godine u pepeo je otišlo oko 100.000 hektara površine, a to preračunato iznosi milijardu (!) kvadrata; manji dio odnosi se na vinograde, voćnjake i maslinike, a golema većina na kulturu koja službeno nosi naziv “alepski bor” i, suprotno dojmu s ušminkanih razglednica i turističkih prospekata, na terenu je poznatija kao “kuga”. Uvezen iz Azije prije kojih stotinjak godina, u doba kada je lokalna zajednica, po svemu sudeći, bolje i mudrije planirala, ovaj bor imao je specifičnu svrhu: trebao je stvoriti humus i pripremiti ljuti dalmatinski krš i kamenjar za sadnju desetaka drugih kultura, na mjestima koje težačke ruke onog vremena nisu uspjele pripitomiti.
Mic po mic, dok su Dalmacijom marširali ratovi, glad, bijeda, bolesti vinove loze i radikalna industrijalizacija – pa, posljedično, i napuštanje poljoprivrede i iseljavanje u gradove ili u emigraciju – “alep” je osvajao teren i stvarao jedinstvenu europsku prašumu. Grabio je sve pred sobom: najprije potisnuvši autohtone šume hrasta, česminu, čemprese i pelegrinke, pa mirte, rogače, jasene, lovore i šipke, potom lovor, kadulju, ružmarin i lavandu, a ubrzo je progutao i bivše vinograde i maslinike.
Tek ovih dana, kada je vatra učinila svoje, na vidjelo su ponovno izašle stotine “pristava” i gomila fascinantnih spomenika vrijednim težacima koji su na strmom i negostoljubivom terenu znali ručno, jedan po jedan, iskopati i prenijeti stotine tona kamena samo kako bi u brdu udubili stepenaste vrtove s par desetaka kvadrata obradive zemlje. Sve je, kažem, poput korova pojeo taj alepski bor: iglicama je ugušio svu konkurenciju, zakiselio tlo u kojemu ništa više ne može narasti, pa je čak i gustom smolom potjerao ptice pjevice.
Karakteristike napalma
Ne, nema ih više. Možda je lijepo ležati na plaži u njegovoj hladovini, no to je otprilike sva korist od ove poljoprivredne gube. Koja, da stvar bude još luđa, gori k'o blesava: s karakteristikama napalma i uz projektile u obliku “šišarica”, što ih doslovno lansira i po nekoliko stotina metara u dalj, valjda nema pogodnijeg materijala za megapožare i kataklizme kojima smo svjedočili proteklog ljeta. Pogotovo ako u jednadžbu uvrstimo i državnog mastodonta zvanog Hrvatske šume, tvrtku čija bi se aktivnost mogla sažeti u očuvanje postojećeg stanja i sve veću domišljatost u isplati golemih bonusa vlastitim direktorima, dok u isto vrijeme nisu u stanju čak ni održavati protupožarne putove naslijeđene iz doba socijalizma.
I tako je Dalmacija u ovoj požarnoj sezoni sasvim solidno izgorjela. A znate li što će mudra i sposobna hrvatska država napraviti s ovim terenom, barem ondje gdje neće biti zgodno prenamijenjen u građevinsku zonu? Pa, naravno: ponovno će zasaditi bor. A onima koji se tome fizički suprotstave, još će udariti masne novčane kazne. Valjda ne postoji bolji primjer istinitosti one čuvene i izlizane Einsteinove definicije ludila kao “ponavljanja istih postupaka uvijek iznova, uz očekivanje da će rezultat biti drugačiji”. Nove požare na ovog ljeta izgubljenih milijardu kvadrata stoga nije teško predvidjeti: čujemo se za nekih desetak godina.
Kada bor dovoljno naraste.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera