Ako se Srbija sada zaustavi…

Policija nas ne pušta unutra; svijeće za pokoj duše ljudi pale uz metalnu ogradu, piše autorica (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dvanaesti je mart 2019. godine, šesnaest godina je prošlo od smrti Zorana Đinđića. Da se kojim slučajem čin njegovog smaknuća desio nekoliko decenija ranije, u školskim knjigama bi bio nazvan streljanjem, jer je predsednika vlade jedne zemlje, sa nevelike udaljenosti, ubio oficir državne službe; meta, zbog problema sa nogom i štakama, bila je skoro nepokretna, dan vedar, vidljivost odlična.

Ono što je, takođe, izvesno je da bi deca, koja su iz tih knjiga učila da iznad svega vole svoju zemlju, na kraju pasusa obavezno bila podsećana da smrt ljudi koji su život dali za bolje sutra ne sme ostati uzaludna.

Sa “teretom” tog zaveta iz detinjstva, odavno bez svoje zemlje i sa gorčinom slojevito nakupljenom u godinama koje su trebale biti one životno najbolje, stojim u Vasinoj ulici sa 3.000 ili 5.000 ljudi – nebitno, koji su u Zoranu Đinđiću videli izlaz iz mraka devedesetih, šansu za svoje najbolje godine i nadu za bolje sutra svoje dece.

Preko razglasa sa kamiona organizatori puštaju delove Đinđićevih govora. Ljudi srednjih godina, stariji ljudi, vrlo malo mladih, ćutke slušaju. Poneko zamišljeno klimne glavom.

Nikom nikada nisam rekla da skoro sve njegove govore znam; da su mi njegove reči bistrile misli u trenucima kada sam bivala odveć umorna od prostakluka, a preplašena od budućnosti; da me je upravo on, a da, eto, nije to ni znao, inspirisao da svakog dana, sa svakim poslom koji obavim, budem bolja od sebe kakva sam bila juče.

Nema pištaljki, ima uvreda

Naglas izgovorene uvredljive reči tik iza mene prekidaju mi tok misli. Okrećem se taman dovoljno brzo da uhvatim gadljiv izraz na licu muškarca od trideset i nešto – uredno zalizana kosa i moderne naočare sa debelim ramom žurno nestaju iz vidokruga, a moj iznenađeni pogled presreće pokret ruke čoveka do mene: “Pusti…”

Tek par sekundi kasnije shvatam kome je uvreda bile namenjena: pravo ispred mene, na nekoliko metara udaljenosti, u dve grupice stoje neki od bivših i sadašnjih visokih funkcionera Demokratske stranke.

Kolona kreće ka zgradi vlade u Nemanjinoj. Večeras nema pištaljki, hodamo u tišini. Usput nam se, sa terazijskih trotoara, pridružuje još ljudi. Govorio je Đinđić često o karakteru srpskog naroda i o potrebi da hitno menjamo tu “antropologiju”, da ćemo krenuti napred kada prestanemo da se borimo “protiv nekog” i počnemo to da činimo “za sebe”.

Govorio je o našim večitim podelama, o našoj sumnjičavosti da nam uvek neko radi o glavi, od prvog komšije do svetskih teorija zavere, tražio da se trgnemo – “umijemo hladnom vodom i zasučemo rukave”, i sredimo prvo svoju kuću, i bukvalno, i metaforički, zabrinut da će naš kolektivni karakter sprečiti reforme i put ka Evropi, koji nisu zagarantovani, već samo istorijska šansa.

Sâm je oštro delio javnost na dva dela: na one za koje je bio malopre pomenuti “ljotićevac”, još češće su ga nazivali nemačkim špijunom, i na one kojima je njegova vizija bila zvezda vodilja – sredine nije bilo.

Ućutkan je, oštro i precizno, da više ne govori, da više ništa ne može da učini. Ipak, ideju ne možeš ubiti, dokle god postoji i jedan jedini čovek koji veruje u nju.

‘Proročanske’ riječi Vučića i Nikolića

Spuštamo se ulicom Kneza Miloša ka zgradi vlade. Setila sam se reči sadašnjeg predsednika Srbije i čoveka koji faktički upravlja Vladom, da se dva puta u životu od sreće napio – jednom kad je Đinđić ubijen; zatim proročkih reči prethodnog predsednika Tome Nikolića da je i Josip Broz Tito pred smrt šepao, izgovorene neposredno pred Đinđićevo smaknuće.

Nataložena gorčina mi udara u grlo, od besa što smo dozvolili da nam se desi upravo ono na šta nas je Đinđić upozoravao – propustili smo šansu; svo zlo devedesetih, presvučeno u evropska odela, uništava nam živote.

Skrećemo u Nemanjinu i zaustavljamo se pred kapijom dvorišta u kojem je ubijen. Policija nas, naravno, ne pušta unutra; sveće za pokoj duše ljudi pale uz metalnu ogradu. Sa razglasa odjekuje Zoranov glas, istrgnut iz jednog od govora kojima se u toku 2002. godine obraćao narodu širom Srbije – želi nam “dobro veče” i zahvaljuje što smo se u ovolikom broju okupili večeras. Ovo izaziva i osmeh i suze na licima oko mene.

Tišinu remete škljocanja foto-aparata i zvuk motorole. Mlađi muškarac u crnoj jakni i farmerkama žurno se udaljava iz gomile. Mi strpljivo stojimo i slušamo do kraja šta nam Đinđić poručuje: “Mi smo shvatili da smo u zajedničkom jednom projektu, koji može da uspe samo ako pet-šest miliona ljudi krene da vuče u jednom pravcu. Ako nećemo, hajde da kažemo da nećemo. Ali, ja mislim da nam je ovo poslednja šansa, jer ako sada ne budemo hteli, ako se Srbija sada zaustavi…”

Vidimo se u subotu u 18:00 na platou ispred Filozofskog…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera