Oglasi

Adrenalinsko sjećanje

Svi se sjećaju. Datuma. Dana. Sati u tom danu. Neko je bio u podrumu. Neko preko nišana pištolja gledao u tenk. Neko je već tog prvog dana postao svjestan kako je kad ti neko tvoj pogine u ratu.
U Dnevniku od 2. maja Senad pita: 'Je li, generale, na vas pucano iz tramvaja?' Onda ide snimak - na Skenderiji gore tramvaji

Piše: Melina Kamerić

Sjećanje mi je ponekad kao usporeni film. Spor toliko da ostaje samo slika. Nekad ubrzan toliko da su boje i zvuk stopljeni u jedno. Sjećam se ponekog mirisa. Od straha i od neizvjesnosti naježene kože. Osjećanja se sjećam i skoro ničega drugog.

Lutam već danima unaokolo i propitkujem ko se sjeća šta je radio / radila 2. maja 1992. Pitam samo one za koje sigurno znam da su bili u mojoj realnosti. Ne zanimaju me oni što mi mogu pričati o izbjegličkim stanovima u Zagrebu. Ili oni što im priče počinju sa “Mi u ratu u Dubaiju, zamalo nam klima nije glave došla”… Ne… Njih neću da pitam… Pitam one što su kao i ja odjednom postali drugačiji. One koji su naučili da se krv može saprati samo hladnom vodom. One kojima i dan-danas, mada o tome rijetko pričaju, stomak krene naopako kad čuju ispaljivanje vatrometa. I one koji znaju da život nije život dok ne pomirišeš smrt.

Poziv iz Beograda

Svi se sjećaju. Datuma. Dana. Sati u tom danu. Neko je bio u podrumu. Neko preko nišana pištolja gledao u tenk. Neko je već tog prvog dana postao svjestan kako je kad ti neko tvoj pogine u ratu.

Moja mama kaže: "Pa, kako se ne sjećaš?... Tog dana smo gledale kako avioni bombarduju Hum. A onda je Branka nazvala iz Beograda… I pitala kako smo. I pitala čiji avioni... A ja sam joj rekla: 'Pa, ko ima avione, Branka? JNA…' Branka je onda plakala… a Piva je uzeo telefon i rekao: 'Znamo mi ko vam sve to radi… čuvajte se… i pozdravi mi Bedru…' Kako se ne sjećaš?..." I onda mi moja mama kaže: "Eto, i više se nikad nisu čuli, tata i Piva… i sad nema više ni Tate ni Pive..."

Ja šutim. Ne sjećam se.

Sjedim. Na ekranu mog laptopa snimak Dnevnika. Datum je 2. maj 1992. Iz slušalica čujem Senada: "Je li, generale, na vas pucano iz tramvaja?" Onda ide snimak - na Skenderiji gore tramvaji.

Ležim. Zatvorenih očiju. Hajde, sjeti se šta si radila. Sjeti se!

Dnevnik ide. Ganić kaže: "Alija, nisi ti u pitanju!!! U pitanju je država Bosna i Hercegovina!!! Ona je uhapšena!!!"

Sjeti se. Polako. Šta si radila? Išla u Štab? Garant. Dan prije toga si postala pripadnik TO "Omer Maslić". Šta si radila? Hajde! Polako. Šta si jela? Morala si jesti. S kim si pričala? S kim si pila kafu? Hajde! Sjeti se!

Ležim. Zatvorenih očiju.

Cigara s ocem

Drugi maj hiljadu devetsto devedeset i druge. Jedan običan dan. Dvadeset i četiri sata. Paralelna stvarnost izbrisana adrenalinom. Toliko godina poslije. Ležeći zatvorenih očiju, ne sjećam se skoro ničega.

Sjećam se samo da sam tog dana prvi put u životu zapalila cigaru pred svojim rahmetli ocem. Ne zapalila pred njim. Zapalila s njim.

Sjećanje svedeno na sliku. Njegova ruka koja prinosi šibicu "Drini" koja mi je među usnama. I iza svega samo oštra nijansa te slike. Svijest da nakon tog dana, nakon onoga što je počelo, ja više nikada neću biti ista.
 

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.